Preispunjen parket i balkon zagrebačkog kazališta “Kerempuh”, prije nekoliko dana, puna su dva sata, kao nikada do tad, živo grlili i natapali ritmovi i tonovi Makedonije i Međimurja.
Iako je Žigu Međimurskog, neprikosnovenog barda međimurske glazbene etno baštine, zagrebačka publika do sad “preslušala” u više navrata, a glumicu Kostadinku Velkovsku uglavnom ne, koncert je bio rasprodan danima prije. Ta je činjenica stvorila dovoljno ugodne napetosti i pojačane znatiželje publike u sekundama pred sam početak koncerta usmjerene na nagađanje “a kako će sve to početi!?”.
A počelo je neponovljivim, sigurnim, sugestivnim i kristalno čistim Žiginim zapjevom prvog stiha legendarne međimurske pjesme V Kotoribi cug mašina fučnula. Kostadinka je preuzela prvim stihom iz makedonske teme Kaleš bre Anđo, izmijenili se nekoliko puta i ležerno došetali iz kazališne tame pred auditorij. Večer je krenula i pretvorila se u bogato tkanje glazbene baštine Međimurja i Makedonije, duhovitosti, glume i glazbe.
Žiga je kralj komunikacije s bandom i publikom, Kostadinka je kazališna zvijezda, glazbenici opušteni i veliki znalci tajni svojih instrumenata. Nepravedno bi bilo isticati bilo koju pojedinost velike večeri, ali se neće pretjerati ako se prizna da su publiku akteri sa scene svako malo dovodili do trans raspoloženja. Žigi je to svakako pošlo za rukom s Mamicom i štruklima, Međimurskim lepim dečkima, Klinčekom pod oblokom, a ponajviše veličanstvenom izvedbom teme Daj mi Bože oči sokolove.
Kostadinka se i pojavom i izborom brzo urezala globoko po sredini srca svima u Kerempuhu, ponajviše Elenom, Bitolom, Makedonskim devojčetom, Lihnidom, krajnje ganutljivo Parahodotom, a osobito ekstra emocionalnom izvedbom Zajdi, zajdi… Upoznali smo Žigu u mnogim atributima već davno, ali kazališno mu se umijeće mora pridodati, a Kosta, kako se Velkovskoj često od milja obraćao, to već odavno ima, ali smo je po prvi put doživjeli u pjesmi.
Doista dubok, dojmljiv i pamtljiv zagrljaj Međimurja i Makedonije nebi bio ostvaren da na sceni nije bilo i trećeg elementa. Njega su činili Alen Toni Eterović na klavijaturama, Filip Krznar na bubnjevima, vanserijski Goran Mačužić na harmonici, Nino Erdelić na gitari, osobiti Krešo Oreški na tapanu i veliki, veliki Nikola Baričević na cimbulama.
Zbirni se dojam događaja doista smije ispisati u rečenici koju su izgovorili snimatelji jedne televizijke kuće na rastanku: Gledali smo i slušali veliki zagrljaj Kostadinke tapan i Žige cimbula!!!
