Prema objavljenim rezultatima studije Ministarstva branitelja u razdoblju od 1998. do 2010. godine, umrlo je 24 tisuće hrvatskih branitelja. Prema službenim podacima iz 2011. godine, umrlo je 2354 branitelja, dok je u 2012. godini umrlo 416 ratnih vojnih invalida i 1896 hrvatskih branitelja.
Baveći se uspoređivanjem i utvrđivanjem smrtnosti hrvatskih branitelja u odnosu prema općoj populaciji, istraživanje je pokazalo da su najčešći uzroci smrti: tumori, samoubojstva, bolesti srca i cirkulacijskog sustava, posljedice ozljeda i trovanja, te bolesti probavnog sustava, koje su posljedica sudjelovanja i stradavanja u Domovinskom ratu.
Branitelji su u rat ušli potpuno zdrave pameti i nepomućenog uma, a izašli kao teški bolesnici koji su svoje mentalno zdravlje podredili danas slobodnoj državi i njenim građanima. Tih godina kada se Hrvatska branila od krvave agresije, većina ih je bila u najboljim godinama, neki na početku mladosti, neki na početku školovanja, neki u srednjoj školi, no svi s istom misli vodiljom. Da obrane svoj narod od krvave agresije.
Danas nemaju činove, nemaju odličja, nemaju mirovine, nisu se obogatili u ratu ni poslije rata. Žrtvovali su se i bili spremni život dati za Domovinu, svoj narod i za sve one koji su imali i stjecali u to vrijeme gore navedeno. A bili su sretni i ispunjeni, jer su imali svoj cilj i znali za što se bore. A sada pitaju sve nas – Za što smo se borili?
Na žalost, 20 godina poslije razjedinjeni su i osramoćeni. Mnogi izgubljeni u vremenu i prostoru. Bez osnovnih uvjeta za život dostojan čovjeka, bez prava na zaposlenje, postali su socijalni slučajevi. Danas su samo “prolupali” branitelji koji stalno traže neka prava. Svi oni koji su trebali voditi brigu o oboljelim braniteljima zaboravili su na njih.
Jedan od takvih slučajeva je i Rajko Majsen, rođeni Središćanac, koji živi u Hlapičini. Na ratištu je proveo više godina i dragovoljac je Domovinskog rata. Iako je na to imao pravo, nikad nije ganjao braniteljsku mirovinu nego se uzdržavao od svojeg rada. Danas je teško bolestan od tumora, sa velikom mukom se sporazumijeva i jedva govori pa smo zbog toga razgovarali sa gospođom Marijom, staricom od osamdesetak godina i njegovom susjedom, koja sada vodi kakvu takvu brigu o njemu, piše Muralist.
– Mene je Rajko spasio kada me je rođeni unuk izbacio iz vlastite kuće. Priskočio mi je u pomoć i ponudio jednu sobu u svojoj kući. Ja mu to sada vraćam brinući se o njemu koliko mogu i koliko mi to moje godine dozvoljavaju. On nema nikakvih prihoda i živi od 400 kuna socijalne pomoći. Bolest sve više uzima maha, ima samo 40 kilograma i jedva nešto teškom mukom pojede.
Trpi velike i užasne bolove, a njegov liječnik odbija mu propisati morfinske flastere jer smatra da je gotov i da na njega ne treba trošiti državne novce. Od Grada nije dobio besplatna drva za ogrjev koja su drugima dodijeljivana. Pošto sam po struci kemičarka mene su iz socijalne skrbi zamolili da ga njegujem, no za to ne plaćaju ništa. Ponekad nas posjeti patronažna sestra i to je to. Sve je ostalo na meni, no ja se ne žalim. Imam solidnu mirovinu i pomažem koliko mogu. Ne želim dozvoliti da mu isključe struju, jer onda bi stvarno sve bilo gotovo – jada se Marija.
Što reći na sve ovo osim sramota! Možda će nakon objave članka nekome proraditi savjest, možda će neko početi obavljati posao za koji je plaćen i tako pomoći Rajku da ovo vrijeme koje mu je ostalo proživi malo dostojanstvenije i bolje. On je to, kao i drugi branitelji u sličnoj situaciji, svakako zaslužio!
