Prije 16 godina uvezeni su u Hrvatsku iz njemačke pokrajine Bavarske. Dobro su se udomaćili. Podigli su staništa uz rijeke Dravu i Muru, u mrtvicama, pa čak i kod šljunčara poput Cirkovljanske grabe.
Biolozi su zadovoljni jer je projekt “Dabar u Hrvatskoj” Šumarskog fakulteta u Zagrebu uspio, no počeli su se javljati i poljoprivrednici koji se žale da im ti najveći europski glodavci uništavaju usjeve, pa i ribolovci koji ostaju bez omiljenih lokacija za bacanje udice.
Siniša Golub, ravnatelj Javne ustanove Međimurska priroda, ističe da je dabar na području Regionalnog parka Mura – Drava pozitivna pojava. – Nakon više od stoljeća izbivanja, dabar je na Muru i ostatke Drave vratio određene fenomene koje smo bili navikli gledati u američkim i kanadskim filmovima. No, tamo su dabrove brane obično u divljini u kojoj je čovjek tek prolaznik.
U Međimurju dabar je ubačen u prirodna staništa najgušće naseljene županije, pa je susret s čovjekom je naprosto neizbježan. Zato je prije ponovnog vraćanja dabra trebalo provesti malu žešću senzibilizaciju javnosti, koja je 90-ih godina izostala – kaže Golub i dodaje kako su se stanovnici naselja u blizini dabrova navikli na specifične “tragove” u prostoru.
– Neće proći dugo, i netko će zaključiti da je dabar malo previše štetan i krenut će propitivanje njegova statusa – pribojava se. Dabar je, inače, strogo zaštićena vrsta, i lovostaj za njega traje tijekom cijele godine. Hrani se biljkama i drvećem, a može oboriti i drvo promjera 50 centimetara. Te su životinje iz Hrvatske nestale još krajem 19. stoljeća.
Mišo Rašan, koji predaje u Srednjoj školi Prelog, i s učenicima godinama proučava dabrove, kaže da su porodice dabrova prilično stabilne. – Budući da nemaju prirodnog neprijatelja, dolazi do izuzetnog rasprostranjivanja na nova područja, šire se uzvodno i nizvodno, ulaze u manje rijeke i rukavce – otkriva.
Sad preko zime hrane se korom mekanog drveća poput vrbe, johe i topole, a ne zaziru ni od hrasta. U rijeku Dravu prvi dabrovi, tridesetak komada, pušteni su 1997. godine kod Legrada. Uskoro se na području Velikog Pažuta njihov broj udvostručio.
– Ne vidim probleme, osim ako u blizini staništa nije neki voćnjak. Mjesta ima dovoljno za sve – smatra biolog Goran Šafarek.
