Zanimljivo nam je zadnjih dana u školama. Svako malo neki udarac s lijeva i s desna, još čekamo nokaut pa smo mirni. Početkom prosinca stigla je “čestitka” da će prosinačke plaće prosvjetara biti bez predviđenih povećanja. Nema smjenskog rada, dvokratnog rada, prekovremenog rada. Ovisno kako kod koga radi se od sto pa do više od petsto kuna. To je bio prvi dio.
Drugi dio je da u prosincu nema isplate naknade troškova prijevoza zaposlenika na posao i s posla. Opet ovisi kako kome, ali tu se radi o iznosima od petsto i više stotina kuna. Ako zbrojimo s onim prijašnjim brojevima prosvjetari su dobili plaću manju za tisuću kuna ili više. Dođite na posao, a kako ćete – po dobroj staroj snađi se druže.
Svako malo slušamo postignuća i odluke od resornog ministra, a prema ovome tu je netko nesposoban predvidjeti ukupnu količinu novca kroz godinu i podijeliti s brojem mjeseci. I nikome ništa. Nema se novaca, nećete ga ni dobiti i idemo dalje.
Danas je napravljen još veliki korak dalje i vlada je donijela odluku o ukidanju granskih kolektivnih ugovora za 90 tisuća zaposlenih u osnovnim i srednjim školama te znanosti. Resorni ministar je ustvrdio da je plaća “prosječnog” učitelja bez dodataka 6138 kuna. Puno, jako puno za naše uvjete i plaće u ostalim sektorima (ako ih ljudi i dobiju), samo je problem što taj “prosječni” učitelj ima 19 godina radnog iskustva i jedno dijete.
Odlično je kad se treba zakamuflirati pravo stanje da se vadi prosjek kao aritmetička sredina ili srednja vrijednost kojoj ovdje ni po čemu nije mjesto. Ako je moja plaća 2 000 kuna, a vas koji ovo čitate 10 000 kuna, naš je prosjek 6 000 kuna. Gotovo koliko i ministar govori. Zgodan prosjek, zar ne? Koji ne pokazuje apslutno ništa, osim što zamagljuje realno stanje. Prema podacima prosječna plaća u Hrvatskoj je 5 500 kuna. Imate li toliko? Problem je što valjda velika većina nema ni približnu ovoliku plaću, ali ovako zgodno djeluje ovaj broj koji ne pokazuje ništa realno.
Jedna od parola koja se mogla vidjeti tijekom nedavnih prosvjeda bila je i ona “Ministar Jovanović Grinč ukrao nam je Božić.” Ako nam moraju uzeti novce i neka nam ih uzmu, ali jesu li morali birati baš vrijeme uoči Božića? Pa nisu valjda. Ono što me još više smeta, ako idemo štedjeti – idemo na svima! Pa gdje su zapeli za prosvjetu? Djeca su nam jako bitna, ali oni koji rade s njima nisu baš toliko. Hrvatska zemlja znanja jest Hrvatska zemlja neznanja s krivim ljudima na pravim mjestima. Ovo što se događa odaje dojam stihijskog i neplanskog rada, iako će nas svim silama pokušati uvjeriti da nije tako.
Jedan poseban dio koji moram spomenuti su komentari po forumima. Tako i treba prosvjetarima – u ljeti su tri mjeseca doma, sad će biti tri tjedna doma za praznike, ako žele štrajkati neka štrajkaju pod praznicima… Pitam se samo: svi oni u privatnom sektoru koji rade petkom i svetkom, svakim danom i blagdanom, po novome vidim u mnogim dućanima u trgovini čak do 21:00 sat, a za to ne dobivaju plaće ili su za to mizerno plaćeni, jesu li im za to sve krivi profesori i učitelji? Je li nekome lakše što su učiteljica ili učitelj vašeg djeteta dobili tisuću kuna manje plaće? Ili je možda kriv netko drugi?
Jedna od ne tako davnih tema bila je kolaps obrazovanja u Hrvatskoj jer je čak 30 posto učenika matematički nepismeno. Provedeno je PISA testiranje i Hrvatska se iz matematike našla na 40. mjestu od 65 zemalja. Nakon HNOS-a i kurikuluma ministar je rekao da je ovo bilo očekivano (!?) i da odmah imamo rješenje: Strategija odgoja i obrazovanja. Vezano uz matematiku prije nekoliko godina su u razrednoj nastavi maknuli sat matematike (odnosno u četiri godine 140 sati), četvrti razred više uopće nema natjecanje, ukinuta su regionalna natjecanja, članovi povjerenstva ne primaju nikakvu naknadu za svoj rad – je li se za čuditi što je stanje sve gore? Pa bilo bi čudo da je bolje! Koliko su nas davili zdravstvenim odgojem i građanskim koji slijedi čudno da stignu nešto drugo (pametnije) raditi.
Uskoro slijedi kraj prvog polugodišta. Kako bi se učiteljima “olakšao” posao nema zaključivanja ocjena. Jupi. Tako nas barem uvjeravaju. Jedino tu zaborave spomenuti da smo prema Zakonu dužni roditeljima dati prijepis ocjena pa se umjesto petnaestak ocjena za svakog učenika prepisuje njih 100 ili više. Ipak je tako manje posla i lakše – tako na žalost funkcioniraju stvari. Uvjeravaju nas da je crno bijelo i još se čude kako to ne vidimo. A kako je u školi – jedan od primjera koji se može naći: “Evo polugodište samo što nije završilo. Nema zaključivanja ocjena, a pritisci se svejedno osjete. Djeca bezobraznija nego ikad, radna disciplina na niskom nivou, roditelji zaštitnički raspoloženi prema djeci i puni gnjeva prema nastavnicima. Ukratko katastrofa i raspad sustava.”
I za kraj – kod nas postoji mogućnost napredovanja u školama u zvanje mentora i savjetnika. Jedna od predloženih mjera štednje jest da se ovi statusi “zamrznu”. Time bi ljudi koji su se isticali svojim radom, rezultatima, nagradama, predavanjima i ostalim ostali bez svojih dodataka na plaću. Poruka je jasna – nemaš se ti što isticati, svi ste jednaki i nemoj da netko radi više nego što treba. A ako baš želiš – nema problema, samo daj, ali besplatno. U privatnom sektoru uz veće zalaganje i bolju produktivnost može se računati i na veće primanje jer i šefu donosite veći prihod, ali izgleda da u prosvjeti važe neki drugi kriteriji. Uravnilovka koja je idealna – za koga??
Prosvjetari rade s našom djecom, i htjeli ili ne htjeli sve ovo navedeno mora se odraziti na nas i njih, svjesno ili podsvjesno. Blagdani su blizu, neka su svima mirni, s kojom stoticom ili tisućicom manje u novčaniku, važno je da smo zdravo i dobro. Doći će valjda vrijeme i kada će nas zmajevi napustiti pa će nadajmo se biti bolje. Nada umire posljednja.
