– Trenutak otkrivanja ploče na mjesnoj školskoj zgradi u Kotoribi s imenom Jože Horvata je trenutak koji je naš sumještanin, velikan, svjetski putnik i moreplovac oduvijek sanjao. San mu se ostvario, a meni je nerijetko govorio: Slavko, ako se to ikada bude dogodilo, a mene ne bude više, želim da se ti u moje ime zahvališ svima onima koji su mi odali tu čast i poštovanje.
Nažalost, kako ja te Jožine riječi nisam mogao prenijeti u zbilju prilikom otkrivanja ploče, jer me je bolest prikovala uz bolnički krevet, činim to na ovaj način – započinje svoje pismo Ladislav Siladi, osobni prijatelj obitelji Horvat. Cijeli tekst možete pročitati u nastavku.
“Kao dugogodišnji Jožin prijatelj držim da se Joža neće nimalo ljutiti što to činom na ovaj način i to povodom njegove godišnjice smrti. Ovim činom poštovanje je odano čovjeku koji je, i ako iz male Kotoribe gde ftiči najljepše popevljeju, svojim književnim stvaranjem “oplovio” cijeli svijet, što znači da mu je dio književnog opusa preveden na 13 jezika svijeta, da je postao tako velik da ga čitaju u Bangladešu, a još veći kada se njegova djela mogu naći na policama knjižnica mnogoljudne Kine.
Odano je poštovanje čovjeku koji je osjetio soli svih mora svijeta i gotovo je na svakoj od tih morskih obala isticao ovdašnje porijeklo. Joža bi vam se danas zahvalio prije svega sto je Bog htio da se rodi u kraju med dvema vodami, kraju koji je morao napustiti, ali i kraju kojem srcem je uvijek vraćao. Veliko hvala bi Vam rekao za sve nezaboravne trenutke koje je proveo u Kotoribi, a posebno bi istaknuo svoju prvu istinsku i iz dubine srca ispuštenu suzu koju su mu izmamili učenici ove škole kada je s njima u njihovoj sredini proslavljao svoj 90-ti rođendan.
Bio je to dan koji će svima nama ostati u sjećanju, a u Joži je vibrirao sve do njegove nedavne smrti. Stihovima pjesme “Dobro mi dosel prijatel” tadasnji učenici su rekli sve, a vjerujem da bi mu ih ponovili i u ovom trenutku. Zahvalio bi svim djelatnicima OŠ Kotoriba, a neizostavno moram spomenuti napore i obećanje Ivice Perhoća, bivšeg župana Međimurske županije, da ova škola dobije zasluženo ime velikana Jože Horvata.
I s ove zgrade, a nedaleko njegove Mure u svojoj rodnoj Kotoribi, Joža će moći gledati odlazak ranojutamijih ribiča v ribičiju, budit će se sa zrakama onog sunca koje ovdje najljepše sja, odlazit će na počinak s velikom užarenom kuglom koja nigdje nije tako velebna kao u Kotoribi.
Ovim činom Joža je zauvijek ostao ovdje, no žalit će za morem, plavetnilom našeg Jadrana za koji je znao govoriti svom dobrom prijatelju, bivšem hrvatskom predsjedniku Stjepanu Mesiću, da on kao predsjednik nikada ne smije dozvoliti da taj biser ode u neke druge ruke jer su Jadran i Mura i njegova Kotoriba njegovo najveće bogatstvo …..
Joža danas spokojno počiva u hladovini mirogojskih borova. Dosanjao je svoj posljednji san, a ja sam izvršio obvezu koju mi je povjerio da se u njegovo ime zahvalim svima zaslužnima za imenovanje škole njegovim imenom. Sretni i zahvalni smo obojica.
Budite ponosni na to ime, čuvajte ga i dičite se s njime! Pričajte generacijama iza vas, kao što su to govorili vama, tko je bio Joža Horvat. Nećete pogriješiti ako samo kažete-veliki čovjek kojemu se divi cijeli svijet, a mi se uz to još i štimamo kaj je z Kotoribe.
Izražavam žaljenje što nisam dočekao uspravno i ponosno stojeći uz ovaj objekt iz kojeg će iz svakog dječjeg žamora, vike i cike odzvanjati – Joža Horvat.”
