Čitateljica portala eMedjimurje.hr Melani Podgorelec, ogorčena događanjima i trenutno nemogućim suživotom s Romima u Međimurju, a nedavni događaj samo je bila kap koja je prelila čašu u napetoj situaciji gdje Romi iskorištavaju dobrotu naših ljudi koji se povode maksimom “Ne bi se štel zameriti”. Zbog malog konfikta, mještaninu Držimurca zapaljen je štagalj. Zbog straha da ne zapale i kuću, ne podnose se privatne tužbe i živi se u strahu i nemoći. Zašto? Većina Roma živi na dnu društva i pogotovo oni malo nasilniji, nemaju što izgubiti. Niže se ne može pasti. Naravno, ne može se generalizirati, ali se više očito ne može ni šutjeti.
Donosimo u nastavku osvrt naše čitateljice koja nakon dugogodišnje šutnje i promatranja sa strane, više ne može, a da ne reagira.
Dragi Međimurci i Međimurke!
Pišući ovaj članak, kipim od bijesa i ne ustručavam se više to zadržati za sebe. Izazvana nedavnim događajima, koji se protežu unatrag svake od već prošlih godina, odlučila sam da šutnja više nije zlato. Jer šutnjom odobravam svaki oblik provedenog mučenja i torture, nepoštovanja i gaženja od strane Roma.
Nakon subotnjeg događaja, koji uključuje neprimjetno šuljanje po kući, krađe 3 torbice s novčanicima, svim dokumentima, novcima, pri čemu se radi više od 12 000 kuna, shvaćam što to za nas Međimurce znači. Dakle – vrijednost ukradenih stvari iznosi više od dvije hrvatske prosječne plaće, što bi prevedeno u međimurske plaće iznosilo više od pet, šest. Primjerice, u tekstilu plaća iznosi oko 2300 kuna. I pri tome ne pretjerujem.
Štedeći na sve strane i pazeći na svaku kunu, dođe mi da se pitam, odakle im drskosti za ovakve pothvate, koji se događaju svakog dana? To je samo dio međimurskog suživota s njima.
Da ne govorim o pljuvanjima u lice, šamarima, zabijanju šestara jednom dječaku u rame, pa čak i paljenja štaglja radi malog konflikta. Reakcija svih, naravno, bila je da žrtve spaljivanja štaglja Rome ne prijave. Zašto? Jer kad se vrate s odslužene kazne, mogli bi zapaliti i kuću.
Čime smo opet izazvani na “šuti i trpi”. Ne želim više slušati raznorazne dušebrižnike i pravobranitelje koji prilikom svakog problema pozivaju na to da su i Romi ljudska bića i imaju osjećaje. A što je s našim osjećajima? Što je s nepisanim zakonima poput morala, lijepih gesta i riječi? Onaj tko ne iskusi – ne zna. I iza toga stojim.
Sve takve pozivam na suživot s Romima. Do onda, neka Vlada i dalje Romima puni račune za nerad i nebrigu za djecu, koju često zimi vidim bosu. Možda smo previše zaboravili na onu “Kad se male ruke slože”…
