U edukacijsko-volonterskom centru u azilu Prijatelji Čakovec imaju osiguran smještaj, a volonteri im dolaze putem platformi Workaway i Worldpackers. Prošle godine odrađene su tisuće volonterskih sati
U godini koja je minula 645 pasa iz azila Prijatelji
Čakovec pronašlo je novi dom, azilske kućice zamijenili su toplim
krevetićima i uz svoje ljude naučili kako je biti kućni
ljubimac.
Nekad ostavljeni, napušteni i zaboravljeni, u sklonište su
dolazili uplašeni, bolesni i ozlijeđeni, za živote nekih od njih
veterinari su se danima borili. U protekloj godini u sklonište
je stiglo 729 pasa, a trenutačno se brinu o 542 psa, od
kojih su 34 u privremenim domovima.
Njima je najlakše jer oni ne moraju čekati svoj red za nježnosti,
ne moraju stajati u redu za šetnju, imaju svu pažnju privremenih
udomitelja. I koliko god se zaposlenici skloništa trudili, ni 24
sata dnevno katkad nije dovoljno za sve pseće potrebe. A za ono
malo više od toga često ne bude vremena. I priznaju, ne
znaju što bi da im nema volontera.
– Volonteri su važan dio funkcioniranja našeg skloništa i velika
su nam pomoć. U našem ih je gradu malo ili dolaze samo vikendom,
pa smo počeli istraživati platforme za volontere. Prije nekoliko
godina učlanili smo se na platformu Workaway, a prošle
godine i na Worldpackers. Preko EU projekta Snaga života,
koji smo provodili od 2020., dobili smo sredstva za postavljanje
edukacijsko-volonterskog centra u skloništu u sklopu kojeg imamo
i smještaj za volontere. I tako je sve krenulo – prisjeća se
Aleksandra Hampamer, predsjednica udruge
Prijatelji životinja i prirode Čakovec, piše Večernji List.
Na tim platformama imaju svoje profile na kojima su opisali što
sve rade i kakve volontere trebaju. A volonteri koji su već bili
kod njih, do sada ih je kroz sklonište prošlo više ih
stotinu, najbolji su izvor informacija.
– Mnogi od njih ostavljaju feedback i ocjenjuju naše
gostoprimstvo, a povratne informacije su zaista lijepe pa samim
tim privlače i nove volontere. Najviše volontera dolazi nam iz
Europe, iz Njemačke i Francuska, ali ugostili smo i ljude iz
Britanije, SAD-a, Kolumbije, Čilea – ističe A. Hampamer i dodaje
da su im volonteri najvažniji za šetnje pasa, za to
zaposlenici uza sve dnevne obveze uvijek imaju najmanje vremena.
No, volonteri pomažu i u drugim dodatnim poslovima.
– Rade na uređenju okoliša, obavljaju sitne popravke, a ima
i onih koji su pravi majstori pa izrađuju kućice, popravljaju
pokidane, uređuju dvorišta – opisuje nam. Dubok trag ostavile su
Finja i Verena, volonterke koje su stigle iz Njemačke i u
skloništu ostale dva i pol mjeseca. I ništa im nije bilo teško,
kaže Aleksandra, nisu se libile ni fizičkih ni prljavih poslova.
A ono najvažnije, svaki su dan šetale pse i oni su uživali u tim
šetnjama. Finja i Verena i same kažu da su najviše uživale u
druženju sa psima.
– Mazile smo se s njima koliko god smo mogle. Veselili su nas
svakodnevni trud i briga, osjećale smo da je cijeli tim
angažiran kako bi život ovih pasa bio bolji i naporno radi
da ih pripremi za udomljavanje. Posebno zadovoljstvo bilo je
šetati neke od pasa. Bilo je to sjajno iskustvo, osjećale smo da
pomažemo timu i psima i sigurno bismo to opet ponovile –
kažu volonterke iz Njemačke.
Slična iskustva iz čakovečkog azila nose i brojni drugi
volonteri. Tia i Szymon ocjenjuju da je njihov boravak u
skloništu bio iznimno koristan.
– Hranili smo pse i čistili prostore, a svakom psu posvećivali
smo što više pažnje. Tužno ih je vidjeti u skloništu i
nadamo se da će svi na kraju pronaći dom. Svi koji rade u
skloništu su marljivi. Smještaj za volontere je jednostavan, ima
sve potrebno, ali preporučujemo čepiće za uši. Bili smo žalosni
kad smo odlazili, a htjeli bismo se vratiti jer skloništu uvijek
treba pomoć – kažu.
I Miranda ističe da je bila sretna što je mogla pomoći, i ljudima
i psima. Posebno zato što nikad nije imala pse, ali ih oduvijek
voli, a u skloništu je puno prekrasnih pasa. I sigurna je da će
se jednog dana vratiti. Johanna je u svom osvrtu navela da je u
skloništu bila dva i pol tjedna i da se super provela, piše
Večernji List.
– Jako je tužno vidjeti pse zatvorene i bez obitelji, ali je
s druge strane impresivno koliko svi rade da bi život pasa bio
bolji. Jako je lijepo vidjeti koliko se ti ljudi brinu o psima –
napisala je.
Kroz sklonište je prošlo puno volontera, odrađene su tisuće
volonterskih sati. Bez njihove pomoći ne bi bilo ni brojnih
drugih radova, ne bi bilo novih prostorija i boksova, uređenih
livada. I sve to kako bi psima koji čekaju novi dom život u
skloništu bio lakši.