Novak u svom novom djelu 'Slučaj vlastite pogibelji' ponovo dubinski secira međimursku, a time i hrvatsku zbilju

Za Varaždinski.hr govori o svojim stvaralačkim procesima i izazovima u pisanju, osvrće se na obrazovni sustav, lektirne naslove i još štošta.

Kristian Novak u posljednjem desetljeću ostavio je značajan trag u hrvatskoj suvremenoj književnosti, približivši kajkavski, točnije međimurski idiom cijeloj regiji. Iza sebe ima romane 'Obješeni', 'Črna mati zemla' , 'Ciganin, ali najljepši' te recentni 'Slučaj vlastite pogibelji'.

Književnik se trenutno nalazi na zagrebačkoj adresi, iako je rođen u Njemačkoj, a djetinjstvo do odlaska na fakultet proveo je u Međimurju. Njegov četvrti roman 'Slučaj vlastite pogibelji' objavljen je prije mjesec dana i u kratkom je razdoblju uspješno uplovio u ruke čitatelja. Osim sjajnog prolaska kod publike i kritike, usporedno s književnim djelom nastala je i predstava u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu.

Novak je s nama podijelio svoje stvaralačke procese, izazove u pisanju, pogled na školski sustav s naglaskom na lektire. S fokusom na njegovu najnoviju knjigu, objasnio nam je što je prethodilo stvaranju još jednog turobnog djela u kojem secira dio međimurske, a tako i hrvatske zbilje.

Čitateljskoj publici pružili ste popriličnu pauzu između dva djela. Od romana 'Ciganin, ali najljepši' do 'Slučaja vlastite pogibelji' prošlo je sedam godina. Vjerujem da niste sve vrijeme između iskoristili na roman. Kako je za vas izgledala pauza od pisanja prije nego što ste prionuli na posao?

Generalno mi je ta faza bila puna događaja. Mijenjao sam radno mjesto, pisao scenarij za 'Črnu mati zemlu' dvije godine, tu je i troje male djece. Nisam stigao uroniti u novu priču. Idealno bi bilo sada se baciti na novu priču zato što su sokovi još svježi i mehanizam radi. Realnost je ta da ću morati odraditi sve obaveze uz ovu knjigu pa tek sredinom sljedeće godine početi s novim romanom. Divim se ljudima koji mogu izbaciti knjigu svake godine ili dvije. Ja nisam takav. Zato mi se svaki put dogodi kao da krećem iz nule.

Pisci, a i općenito kada govorimo o umjetničkim i kulturološkim zanimanjima, znaju reći da jednostavno dolazi do zamora materijala i ulaska u neku slijepu ulicu prilikom overthinkanja, odnosno previše razmišljanja o tome o čemu bi valjalo pisati. To je ujedno i kreativan čin. Je li kod vas ikada došlo do tih trenutka promišljanja, u ovom posljednjem razdoblju između dvije knjige, kada ste se mučili muku s pisanjem?

Kako ne. Iz te količine tabova koji su otvoreni u glavi mora se ispričati više ili manje linearna priča. Treba sjesti te količinu informacija i emocija staviti na papir pa vidjeti što od toga može biti koherentno, a što ne. Od hrpe toga što se nauči istražujući za neku priču, bez obzira kopati po medijima ili sebi, ne može sve ući u nju. Jedna faza toga je redukcija, samo da bi došao do kralježnice i onoga što je bitno. Overthinkanje je uvijek dio tog procesa.

Izuzetno je bitno imati urednika koji shvaća namjeru pisca. Nakon tri ili četiri godine koliko meni treba da napišem tekst, u tom trenutku ja više ne znam kako dalje. Tada odlazim uredniku. Ne maltretiram ga prije. Pokušavam napraviti s tekstom apsolutno sve što znam. Tada se obratim Kruni Lokotaru i radimo na završnoj verziji, od same strukture sve do razine pojedinačne rečenice. Na tome se radi mjesec ili dva te nakon toga šaljemo tekst na lekturu.

'Slučaj vlastite pogibelji' se brzo probio na sam vrh po čitanosti u listopadu. Imate li kakvu povratnu informaciju od publike?

Već smo otišli u drugo izdanje. Prvih tri tisuće primjeraka otišlo je u prva dva-tri tjedna. Vidim po tom obrtaju koliko je knjiga dobro dočekana. Javljaju se ljudi iz ostatka Hrvatska koji poznaju ljude kao što su likovi u romanu te im je poznata situacija s kojom se susreću. Fino je sve odjeknulo. A jesam li očekivao tako nešto? Nisam. Na kraju pisanja knjige potpuno sam poražen, generalno nikad nisam zadovoljan i nikad više ne čitam svoje knjige. Bojim se što ću pronaći unutra. Vjerojatno se radi o tome da vidim dio koji bi mogao biti bolji. Samokritičnost mi je i opterećujuća. Uvijek je lakše razmišljati o sljedećoj knjizi koja je u nekoj viziji savršena. Naravno, dok se dođe do tog kraja, to nije tako.

Kako objašnjavate da su čitatelji spremni zagristi roman koji jezikom ne razumiju u potpunosti, ali opet mu se uspiju približiti? Jezik je 'problematičan' i susjednim Varaždincima, kamoli ne nekome iz Dalmacije ili Istre.

U 'Slučaju vlastite pogibelji' riječ je o donjomeđimurskom poddijalektu. Nije teško samo Varaždincima, već i Međimurcima. Svi smo mi verzirani na čitanje standarda ili nešto što je blizu njemu. I kajkavcima je teško čitati kajkavski tekst. Nisam mogao kreirati likove koji usred Međimurja govore na standardnom hrvatskom jeziku. To ne ide. Mogao sam više nategnuti i skrenuti prema standardu, ali nisam na kraju imao snage.

Taj tekst je išao i u kazališnu izvedbu. Dao sam opservaciju glumcima da si prilagode tekst kako im odgovara. Ako Dei Presečki neka moja formulacija teško ide preko usta, neka ju prilagodi. Isto tako je bilo i za drugog glavnog glumca Karla Mrkšu. Nisam želio da na pozornici razmišljaju o izgovaranju problematične kajkavske rečenice. Neka se pozabave drugim stvarima, jezik nije toliko ključan u djelu.

Postojala je mogućnost da nakon 'Črne mati' to nitko neće čitati, ali s 'Ciganinom' je postalo jasno da postoje ljudi koje zanima što pišem i da će čitati do kraja. 'Slučaj vlastite pogibelji' će biti treća knjiga koja će izaći u Srbiji bez ikakvog prijevoda i ljudi se tamo trude shvatiti. Mislim da mi je ovo posljednja knjiga koja će imati kompleksan dijalekt.

'Črna mati zemla' obuhvaćala je dio zajednice, ne toliko možda velike u svojem opsegu, dok je s 'Ciganinom' rasprostranjen broj likova i događaja. Čini mi se da ste u 'Slučaju vlastite pogibelji' zaokružili najveću tematsku cjelinu, ali i isprepleli brojne motive kroz etičke i moralne forme. Je li onda ovo neki zaključak vaših priča s međimurskog područja?

Iz ove perspektive mogu prilično sigurno reći da je to posljednja priča o Međimurju. Možda u skicama imam ponekog lika vezanog uz taj kraj, ali Međimurje više nije u prvom planu. 'Črna mati' je hommage Međimurju. Mislim da se u podtekstu vidi moja ljubav prema tom kraju. U glavi mi je da ovo više nije fer pozicija. Sada sam već više godina života proveo u Zagrebu, nego što sam živio u Međimurju i sad ispada kao 'pljuckanje iz daleka'. Ali niti pljuckam niti je iz daleka. Jednostavno više ne želim biti u toj poziciji i imam druge teme koje nisu vezane uz međimurski lokalitet. Osim toga, ima sjajnih spisateljica i spisatelja koji žive tamo i pišu o lokalnim temama. Ne bih htio da se sa mnom poistovjeti pisanje o Međimurju.

Čini se da u Hrvatskoj još uvijek postoji zazor od provincije. Ono što se događa u Zagrebu, to je prvo što relevantni kritičari uzimaju. Prije desetak godina znao sam da imam dobru priču, ali bio sam u procjepu jer sam se bojao da ju uništavam svojim pisanjem koje pokušava biti ili intelektualističko ili barokno ili pokušavam imitirati nekog pisca. Morao sam se otarasiti toga da bih ispričao priču i znao sam da će ona zaživjeti ako je uspijem progurati kod nekog renomiranog izdavača. O čemu god da se radilo, postat će zanimljivije. Ciljao sam na Krunu Lokotara kao urednika, znao sam da voli raditi s mladima na pojedinačnoj rečenici i pasusu. Ne vole to svi jer im je naporno i idu na sigurno. Lokotar me prvo odbio. Svaki put kada mu to spomenem, mislim da dio njega umre (smijeh). Naravno, danas se možemo zezati oko toga.

Zašto to spominjem kao kuriozitet? Vidim koliko je danas mladim autorima teško progurati se, a objaviti svoje prvo djelo je uvijek najteže i moraš biti spreman na 'odbijance'. U Hrvatskoj možda još i najmanje. J. K. Rowling je odbijena nekih šesnaest puta prije nego što je uspjela objaviti Harryja Pottera. Odbijanje ne mora značiti da netko piše loše. To konstantno govorim mladima. Ako vjerujete u svoje pisanje, nastavite. To je samo jedna od faza, možda se propiše sjajno u 25. ili 30. godini, ali mora se biti 'blizu lopti'. Neće se to samo od sebe dogoditi. Mora se čitati, inficirati se dobrom muzikom, da artikulirano izađe iz tebe što se htjelo reći.

Ivica Prtenjača rekao je da se pjesnikom ne može postati u pedesetima. Ne može se tada početi. Mora se početi prije pa onda procvjetati do pedesete. Čini mi se za dulje prozne vrste da većina dobrih pisaca stasa nakon 35. ili 40. godine. To ne znači da oni prije nisu inteligentni ili dovoljno vješti. Ali tada kao da se kristalizira sposobnost da se sintetizira velika količina podataka i iskustva u koherentni niz. Naravno da ima sjajnih autorica i autora u ranim dvadesetima, uopće ne ulazim u to. 

Što je sve prethodilo pisanju 'Slučaja vlastite pogibelji'?

Moram priznati da sam istraživao manje nego prije 'Ciganina'. Ovdje sam čak namjerno stao u jednom trenutku jer me s etičke strane mučila povezanost sa stvarnim osobama. Htio sam da bude potpuno jasno, makar pisao naivno o policiji, da je to fikcija. U ovom romanu je to bilo posebno važno naglasiti. Iščitao sam sve što se o tom slučaju pisalo, od nacionalnih do lokalnih medija, sve što je i došlo nakon i dobilo sudski, nećemo reći, epilog, jer ga nije bilo. Znao sam što hoću i imao sam formirane likove obojice braće.

Kako ste počeli 'graditi' Profu, a kako Marlija?

Profu sam ispisao jako lako. Artikulirana je, načitana, u kontaktu sa svojim emocijama, svjesna je svojih loših strana zbog kojih se uvalila u problem. A ima u Profi i mnogo mene. Istina, nisam radio mnogo u srednjoj školi, nije to prostor slobode, ali sa studentima imam isti zadatak da stvorim zonu povjerenja. Bitno je da se oni oslobode i da mogu progovarati o nečemu što se meni ne sviđa i obratno. Ujedno da se ne pređe granica u kojoj ih pokušavam indoktrinirati i privući ih na svoju stranu. Moram im izložiti neke argumente, a oni su tu da kritički procjenjuju. To je Profin stav prema toj funkciji, točnije paradoksu funkcije profesora u kojoj je potrebno uspostaviti ljudski odnos, ali i biti na distanci.

S druge strane, policajac Marli... To je bila muka. On je u početku emotivno lišen situacije i ne zna na koji način patiti. Vjerujem da je Karlu Mrkši u predstavi bilo teško glumiti rezigniranog lika, kako pokazati taj osjećaj.

Što se tiče likova, oni meni ne zažive dok ih ne stavim pred dvojbu. Dvojba je problem koji se ne može riješiti na drugi način nego da se stvori drugi problem. I onda je potrebno vagati. Likovi su plošni i ne kreću se ako im ne stavim pritisak dvojbe. U tom pritisku događa se promjena lika koja je od Aristotela naovamo postavljena kao ključni moment. Pokušavam likove stavljati emotivno i moralno što dalje od završne situacije te onda logično stvoriti sve veći pritisak da se mijenjaju pod okolnostima koje ih u priči okružuju. Ako dvojbe nema, onda nisam još ni blizu gotov. Moram istražiti koja bi se osobnost mogla naći u trenju s kojim sustavom ili karakterom.

Nismo još spomenuli Nenada, lika koji je svojevrsna anomalija u sustavu.

On je katalizator radnje, onaj čiji su postupci i sudbina pokrenuli lavinu. Njegova priča sama po sebi bi mi bila zanimljiva, ali nisam želio ulaziti u nešto što ne znam i ne mogu točno znati. Izmaštavati priču o njemu - za to nisam imao hrabrosti. Imao bih, kao autor, ozbiljnu etičku dvojbu. Dopustio sam si ono što je bilo kasnije s Marlijem i Profom. Neno je zbog svog integriteta i odbijanja da sudjeluje u nečemu što nije smatrao dobrim, pokrenuo tsunami u sustavu, ali i tsunami koji se zrakasto širio prema drugim sustavima i osobama.

Da se dotaknemo i mračnijeg dijela osobnosti – je li Trojnar neka personifikacija korupcije – prljave ruke su tu, ali teško je sad kroz konkretne dokaze pokazati da on vodi igru pomoću manjih i niže rangiranih igrača?

Čak i ne. On je čišći u tom obliku. Zato mi je toliko zanimljiv jer nije potpuni zlikovac. On je zaštitnik statusa quo u sustavu. Ne krade, ne sudjeluje u tome, ali kada se pojavi netko tko želi mijenjati status quo, on je tu da ga zaštiti. Generalno, on nije ništa kriv i ima savršenu logiku. On ju jako dobro objašnjava. Kod čitatelja je moguće da se tu 'zaljulja' i da u jednom trenutku bude na njegovoj strani. I to je paradoks cijele situacije jer vjerujem da je većina ljudi u policiji čestita i časna. Jedino je sustav tako postavljen da se štite i oni koji to nisu.

Postoji li objašnjenje, uostalom, ako ste o tome promišljali tijekom pisanja – zašto smo društvo u kojem se stvari guraju pod tepih, zataškavaju se, samo da bi se trenutno olakšala situacija za pojedince, dok dugoročno to ostavlja puno gore posljedice. Nije da korupcija i zastrašivanje ne postoje u drugim društvima, ali kada već pripadamo nekoj Europi, na samom smo dnu što se tiče transparentnosti i provođenju regula.

Stvar je puno kompleksnija nego što se na prvi pogled čini. Vjerujem da bi odmah danas svi potpisali da svatko tko je imao veze s korupcijom, da ga se makne i više nikad ne sudjeluje u radu institucija i javnom životu. Samo je pitanje tko bi sve takvom čistkom otišao. Otišli bi vjerojatno i ljudi koji su generalno kvalitetni i pozitivni, ali su tu i tamo nešto prešutjeli. U toj lepezi je puno različitih stanja krivnje. Od prešućivanja do eklatantnih primjera. Pitanje je gdje postaviti granicu.

S druge strane, za doista uzdrmati stvari, bilo na fakultetu, nekoj instituciji, sustavu, treba hrabrosti. Dobro znamo kako javnost reagira na zviždače i kako oni prolaze. U početku su svi sretni i pozitivni, a kasnije kreću fake news i meta-razine negatora. Za žene će većinom reći da su histerične i ljute na cijeli svijet, a za muškarce da su zavidni prema ostalima koji su uspjeli ukrasti. Nastavno na tu situaciju, sjetimo se prve hrvatske zviždačice Ankice Lepej. Ona je ostala sama u teškoj socijalnoj situaciji. Dobila je podršku od velikog dijela intelektualne Hrvatske, ali to nije bilo dovoljno.

Dramsko uprizorenje romana dogodilo se neposredno nakon njegovog izlaska. Koliko je Ivan Plazibat pogodio duh romana, kako vam se činilo da ga je pročitao i prebacio na pozornicu? Osobno roman više vidim kao višesatni film ili seriju, nego trosatnu predstavu.

Ovo je treći put da imam sreću s autorskim timom i ansamblom. HNK u Varaždinu ima vrhunsku ekipu. Moram spomenuti Ljubomira Kerekeša kojeg sam u glavi imao kao fantastičnog glumca koji se odlično snalazi u komičnim ulogama. Ovdje se radi o njegovoj ulozi Jape, dramski teškog lika i sjajan je. Jako sam zadovoljan jer znam koliko je teško u kratkom vremenu prilagoditi tekst koji još nije gotov. Tekst sam završavao kada su glumci počinjali s čitalačkim probama. To je situacija u koju se više ne želim dovesti, ali znam da je to bilo teško i za mene i za autorski tim. Redatelju Plazibatu sam rekao da radi što hoće ako ostaje vjeran osnovnoj ideji. Napravio je nekoliko hrabrih i šokantnih poteza – od jednog lika do samog završetka.

Skidam kapu Ivanu, on ima potpuno drugačiju energiju od ostalih redatelja s kojima sam radio. Smiren je, prema ljudima je konstruktivan, a glumcima daje do znanja koliko su bitni, od glavnih do onih s puno manjom ulogom na sceni.  

Postoji li kakva opcija da se 'Slučaj vlastite pogibelji' jednog dana gleda kao film?

Imam samo jednu informaciju koja je došla s televizije. Kada su snimali ljude kako izlaze nakon predstave, tamo se našao Dalibor Matanić. Rekao je da je on predstavu gledao ne samo kao gledatelj, već kao budući redatelj serije. Predbilježio se. (smijeh)

Već ste godinama u Zagrebu, radite kao profesor na Filozofskom fakultetu. Koliko su još u vama odjeci djetinjstva i odrastanja u Međimurju? Reklo bi se da ste se kroz posljednje tri knjige na neki način ispovijedali, imali razne načine komunikacije s čitateljima i svojim likovima u kojima ste obuhvatili panoramu jedne regije.

Zagreb i Međimurje su dva različita svijeta. Meni se čini da djelujemo u različitim vremenima. Kada dođem u Međimurje čini mi se kao da sam prošao kroz neku crvotočinu gdje vrijeme sporije ide. Boraveći tamo u jednom jutru odem na kavu, obavim poštu i trgovinu pa pogledam na sat i vidim da je prošlo 35 minuta. Za iste stvari u Zagrebu potreban je cijeli dan.

Koliko god volim Zagreb i koliko mi je god pružio, više bih ga volio iz daljine. Međimurje mi je posebno drago. Odrastao sam na selu. Kada ujutro ustanem i vidim da je ispred mene zelena ploha, to je potpuno drugačiji doživljaj života nego ovdje. To me pomalo ubija. Nadam se da ću jednog dana Zagreb promatrati sa sigurne udaljenosti.

Započeli ste kao mladi autor, napisali ste 'Obješene' sada davne 2005. godine. Roman o međimurskim studenima u Zagrebu (opet poveznica s međimurskim krajem) nije prošao ni približno zapaženo kao oni nakon njega. Kada ste se odlučili vratiti pisanju i što vam je taj prvi roman značio kao neafirmiranom autoru koji traži svoj stil, publiku, teme kojima bi se bavio…?

Otišao bih i malo dalje pa rekao da ni 'Črna mati zemla' nije stilski ujednačen i dobar tekst. Mene više zanima pripovijedanje nego književnost s velikim 'k'. To je moja borba s tim, inficiran sam sa svim tekstovima koje sam čitao pa povremeno pišem kak' mislim da Krleža ili Andrić pišu pa se čistim u kasnijim verzijama. Stil je dobrim dijelom nastao izbacivanjem svega što mislim da smeta.

'Obješene' sam pisao istodobno tijekom brojnih čitanja kanonske hrvatske i njemačke književnosti. To može djelovati na jednog studenta na dva načina. Jedan je da ih potpuno zablokira tijekom produkcije, a drugi da potpuno ispiše i isproba sve i svašta. Ja sam ovaj drugi slučaj. Ne mislim da je taj prvi roman osobito dobar. 'Črna mati' je bolji, 'Ciganin' još bolji, dok je 'Slučaj' čudnovati kljunaš. Roman je drugačiji od prijašnjih, nastajao je drugačije, nisam imao previše vremena, dosta toga je nastalo u žurbi, što ne znači da ga se odričem, ali jednostavno nikad do kraja nisam zadovoljan svojim knjigama. 

U poplavi feelgood romana s banalnim temama, life coachinga preko savjeta i pravila kako živjeti te kako žive sretna društva, vi ste zagrebli u teške, mučne teme – to je pomalo i mazohistički jer osim što svakodnevno u vijestima slušamo o aktualnim problemima, vi odlučite uroniti još dublje u priču pa ju prikazati kroz roman u kojem je 'svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama slučajna'. Imate li neko objašnjenje za svoj fokus prema mračnom i turobnom diskursu?

Sa samom temom pomirim se već poprilično rano. Kada se odlučim čime ću se baviti, u glavi posložim stvari i jasno mi je da će tako biti iduće razdoblje. Meni je u svemu tome jako bitan humor. Kao scena iz Dvije kule kada 10 tisuća orkova dolazi pred Helm's Deep i osvijestimo da će se dogoditi pokolj iza zidina. A onda vidimo Legolasa i Gimlija kako se zezaju. To mi se čini bitnim jer nam daje nadu da će možda sve biti u redu. Shvatio sam koliko je važno da pišeš o mračnim temama i da daš proplamsaje čitatelju kroz dopuštenje – ipak nije cijeli svijet takav zahod, nije sve tako loše ako se možemo nečemu nasmijati.

Nisam siguran da će ostali romani biti toliko mračni. Očito je ovo moje desetljeće gdje se razračunavam sa stvarima koje vučem iz djetinjstva i koje sam čuo u mladosti, tu su pitanja izdaje, nepravde, poremećenih obiteljskih odnosa. To sam u jednom trenutku morao izbaciti van. Obećao sam punici i svojoj mami da ću napisati romantičnu komediju pa me i to valjda čeka. (smijeh)

Očito je da je 'Slučaj vlastite pogibelji' uspio – s obzirom na prolazak kod publike, kritike, slično vrijedi i za predstavu u varaždinskom HNK, koja je rasprodana sedmi put zaredom. Postoji li pritisak za budućnost? Očekivanja su svakom knjigom sve veća, stvara li to ponekad i nemir kod pisca jer držati toliku razinu konzistentnosti kod pisanja sve je samo ne običan posao.

Postojao bi pritisak da razmišljam o tome na taj način. Još kod 'Črne mati zemle' znao sam da će mi sljedeća knjiga biti nešto potpuno drugačije. I svi koji su zavoljeli tu knjigu, mogli su sa sljedećom biti iznenađeni ili razočarani jer su očekivali nešto na prijašnju foru. Niti ne mogu niti ne želim ovisiti o prethodnoj knjizi. Ona ne smije biti u mojoj glavi kada krenem pisati jer ulazim u rizik da se ponavljam i pokušavam zadovoljiti očekivanja koja su u zraku. Ne znamo je li čitatelje točno privukla ljubavna priča, neki pasus ili poglavlje. Jednostavno, zaključio sam da ne živim od toga i da sam potpuno slobodan u pisanju te da radim po svom unutarnjem osjećaju.

Prema nekim podacima Hrvati slabo čitaju, a kako je sad ovih dana bio Interliber u Zagrebu, dojma sam da se knjige kupuju kao na rasprodaji. Koliko je važno čitati raznoliko? Koliko je bitan utjecaj u ranoj fazi, osnovnoškolskoj, da dijete stekne ljubav prema knjizi, ma kakva ona bila?

Zadnji sam koji bi išta mogao govoriti o lektiri, ali mogu imati mišljenje kao što ga ima svatko o nogometnoj reprezentaciji. Smatram da bi se čitanje lektire trebalo formirati s ciljem da se ne uništi želja za čitanjem. Kad završe srednju školu dosta mladih odustane od čitanja jer ih se opteretilo stvarima koje ih uopće ne zanimaju. Izmaltretira ih se obaveznim popisom. Treba krenuti od toga što njih zanima. Ako je to Potter, neka bude Potter. Možda će kasnije posegnuti za Herbertovom 'Dinom'. To dijete će kasnije samo otkrivati kompleksnija djela. Treba odgajati kompetentne čitatelje, a ne one koji ovise o nekom popisu jer je to dio našeg hrvatskog identiteta.

Rečenicu da 'Hrvati ne čitaju' ne mogu potvrditi. Nedavno sam čitao tekst iz 19. stoljeća u kojem se isto tvrdi – da nitko ništa ne čita, da je sve to bez veze, Krleža se žalio da njega ne čitaju. Moguće je da ne čitamo dovoljno. Ono što možemo dati mlađim generacijama je poticaj i usađivanje ljubavi prema čitanju te poticanje na kreaciju. Neka pišu, ako i treba jednu pjesmu, stavi na papir što imaš. Produkcija i artikulacija vlastitog književnog teksta također je interaktivni odnos prema pisanoj riječi koji može biti samo dobar.

Ne tako davno postojala je inicijativa jedne stranke o zabrani određenih književnih djela jer propagiraju seksualne ideologije, promiču pedofiliju itd. Tu se pronašla i vaša 'Črna mati zemla', uz Murakamija, Slavenku Drakulić i ostale. Kada bih vas pitao o vašem mišljenju o cijeloj poziciji u toj tzv. kulturi otkazivanja, biste li iz kojeg mogućeg kuta mogli vidjeti svoja djela kao skandalozna ili provocirajuća prema nekoj društvenoj skupini?

Ne mislim da je svaka knjiga za svaku dob, ali ta priča je završena 2019. godine. Stranka koju ste spomenuli samo je reciklirala prijašnje zahtjeve da se neka djela izbace iz lektire, što je tada i učinjeno. Toj stranci je tako stalo djece da sada nisu ni pročitali popis lektire. Oni ili su dotaknuli dno ljudske zlobe, ili gluposti. Ne znam kako su oni to zamislili.

Nitko od političara nije se našao shodnim ispričati za sve što je izrečeno. Olja Savičević Ivančević pronašla je na popis na internetu kako bi njihovi sljedbenici postupali s nama. Ali isprike niotkuda. Pojeo vuk magare. Nitko nije rekao ni da su pogriješili, već se samo prestalo govoriti o tome.

Mislio sam da obrana ili protunapad mogu postojati i dovesti do rješenja, pogotovo kada su takve priče krenule prvi put 2016. godine od udruge U ime obitelji. Mislio sam da im je potrebno samo objasniti. Napisao sam tekst zašto je scena silovanja u mom romanu te što mislim o tome. Smatrao sam da će nakon teksta shvatiti o čemu i zašto o tome pišem, ali nakon toga su me još više pokopali pa sam zaključio da će određene interesne skupine dijelove u tekstu protumačiti kako god njima paše u tom trenutku.

Već smo neko vrijeme tu, davno je prošao školski sat pa da se za kraj malo odmaknemo od književnosti. Koliko vam glazba znači za pisanje nekog dijela romana, poglavlja, pasusa? Što volite poslušati?

Imam svoje guilty pleasures koje vam neću otkriti. (smijeh) Kad pišem većinom je to filmska muzika. Dugo sam mislio da je to samo zato što je mogu lako ignorirati jer nema teksta. Onda sam shvatio da je filmska muzika napravljena tako da evocira različite vrste emocija. U zadnje vrijeme slušam Pipse. Uvijek se provlače kroz moj život, a s novim albumom su mi svakodnevno na tapeti. Kad smo ih već spomenuli, vidio sam komentar da su oni kao gusari koji su odbacili ostatak svijeta i ne zanima ih što se događa. Jednostavno rade što osjećaju u tom trenutku i s time se mogu posve poistovjetiti.