Pored dvoje biološke Severina i Ivica imaju i dvoje udomljene djece

31. svibnja obilježava se Nacionalni dan udomiteljstva. Riječ je o obliku pružanja socijalne usluge smještaja djetetu, ili odrasloj osobi, koju pruža udomitelj. Udomiti se mogu djeca koja iz različitih razloga ne mogu odrastati u vlastitoj obitelji, ali i odrasle osobe koje nisu u mogućnosti brinuti se za sebe.

SEVERINA I IVICA VRHAR Udomiteljstvo je poziv koji iziskuje veliku empatiju, ljubav i strpljenje, ali i kontinuirani rad na sebi

Fotogalerija

Povodom Nacionalnog dana udomiteljstva razgovarali smo s Ivicom i  Severinom Vrhar iz Domašinca, udomiteljima djece te članovima Udruge udomitelja djece Međimurja, koji su nam otvorili vrata svoga doma.

Kako su nam tom prilikom rekli, svoju dugogodišnju vezu okrunili su brakom, a iz te se ljubavi rodilo dvoje djece: danas jedanaestogodišnji sin te kći koja najesen navršava tri godine. Pored dvoje biološke u obitelji Vrhar žive i dvoje udomljene djece osnovnoškolske dobi. Zbog čega su se odlučili za udomiteljstvo, kako je tekao proces prilagodbe te na kakvu podršku nailaze otkrili su nam za naš portal.

- Završila sam obrazovanje za medicinsku sestru u Srednjoj školi Čakovec. Bila je to prva generacija koja je polazila petogodišnje obrazovanje. Nakon toga zaposlila sam se u Područnoj školi Držimurec-Strelec gdje sam radila sedam godina. Tamo sam skupila puno znanja, metoda i trikova u vezi odgoja djece te sam upravo tamo shvatila čime se želim baviti dalje u životu. No, kako sam u školi bila na zamjeni kolegici koja se morala uskoro vratiti na posao odlučili smo pokrenuti udomiteljstvo, s obzirom da smo već riješili stambeno pitanje, a ja se u drugom poslu uopće nisam mogla zamisliti, jedino u radu s djecom, započela je svoju priču privržena i empatična Severina.

- Kad sam rodila sina bila sam puno odsutna, jer sam tek završila prvi razred srednje škole i ostalo mi je još četiri godine školovanja. Kako sam se školovala za medicinsku sestru ujutro sam imala nastavu, a poslijepodne praksu ili obrnuto, a uz sve te obveze trebalo je biti i uz dijete. Nekako nisam htjela da se ta povijest ponovi i s drugim djetetom, no, na sreću, zvijezde su se poklopile. Radim posao koji stvarno volim i koji me čini sretnom, a zahvaljujući višegodišnjem iskustvu znam kako moram pristupiti djeci. Zaista smo vrlo sretni što smo donijeli takvu odluku. Osjećam se kao da sam odaslala želju svemiru i svemir mi je to ostvario, priznala nam je naša sugovornica.

- Da, počeci su bili teški. Kad je Severina ostala u drugom stanju bio sam student drugog semestra drvne tehnologije Šumarskog fakulteta, no kako bih se brinuo o obitelji odlučio sam zamrznuti studij. Neko vrijeme radio sam u vinogradarstvu, pošto sam po zanimanju poljoprivredni tehničar, a radio sam i kao pomagač u nastavi u Osnovnoj školi Domašinec. Unatrag unatrag osam godina zaposlen sam kao skladištar u mesoprerađivačkoj industriji. Zadovoljan sam i poslovnim i privatnim životom, otkrio nam je Severinin suprug Ivica. 

Prije donošenja odluke o udomiteljstvu, pričaju nam Ivica i Severina, morali su vrlo dobro promisliti te su tek nakon toga otišli u područni ured Hrvatskog zavoda za socijalni rad gdje su podnijeli zahtjev obavljanje udomiteljstva. Nakon dostave tražene dokumentacije, razgovora sa stručnim djelatnicima Zavoda i njihovog dolaska u dom te polaska potrebne edukacije, izdano im je rješenje o dozvoli za obavljanje udomiteljstva.  

MALI KRUG VELIKIH LJUDI

Reakcije okoline bile su podijeljenje. No, kako ističu, bitno im je da su okruženi s obitelji,  prijateljima i članovima Udruge udomitelja djece Međimurja koji im pružaju bezuvjetnu podršku.  

- S obzirom da svaki čovjek ima svoje mišljenje, uvjerenja i stavove koji su proizašli iz njihovih iskustva i izvora informacija, smatram da je svatko od njih u pravu u svojoj realnosti. Mi oko sebe imamo ljude koji nam pružaju podršku. Stvorili smo takvu okolinu gdje oni ne preispituju naše odluke, nego su sigurni da smo u određenom trenutku donijeli odluku koju smo najbolje mogli, rekla nam je Severina.

- Uža rodbina, naši roditelji te prijatelji nas uvelike podržavaju. Pošto smo i mi živjeli u brojnoj obitelji, ja sam odrastao uz četiri sestre i dva brata, a i Severina potječe iz mnogobrojne obitelji, nije nam problem što nas je puno u kući. Od djetinjstva smo navikli na to. Važnija nam je podrška obitelji koju smo i mi imali i prilikom odrastanja, ali i kod obrazovanja, a to želimo usaditi i našoj djeci, biološkoj i udomljenoj, dodao je Ivica.

PROCES PRILAGODBE

Krajem ljeta u njihovu je obitelj stiglo dvoje udomljene djece osnovnoškolske dobi. Dolaze iz različitih mjesta s područja Međimurske županije te nisu rodbinski vezana. U početku  trebalo je vremena, i jednima i drugima, da se priviknu na novu situaciju.

- Početak je bio izazovan, i nama i djeci. No, dali smo im prostora, te se ubrzo moglo vidjeti da imaju osjećaj pripadnosti i da smo se uhodali. Sve je proteklo u najboljem redu, naglasila je Severina te se pohvalila kako su se djeca vrlo brzo sprijateljila.

- Veliku podršku u udomiteljstvu pružaju nam članovi Udruge udomitelja djece Međimurja, bilo da je riječ o edukacijama ili radionicama koje redovito održavaju. Kao friški udomitelji učlanili smo se Udrugu te nam je njihovo iskustvo neprocjenjivo. Uvijek nas ohrabre, a zahvaljujući njihovim savjetima osjećamo se kao da smo korak ispred, dodao je Ivica.

- Novi smo u udomiteljstvu. Samo moramo poraditi na tome da s istim žarom i dalje nastavimo, a sigurna sam da se uz dovoljan rad na sebi taj žar neće ugasiti, dodala je Severina. 

UDOMITELJSTVO KAO POZIV

- Udomiteljstvo je vrlo odgovoran posao. Usudila bih se reći da je to poziv, a ne posao. Tko ulazi u udomiteljstvo zaista prije svega mora imati veliku empatiju u sebi, veliku ljubav prema djeci općenito te puno strpljenja u radu s djecom. To su najvažnije vrline koje bi svaki udomitelj trebao imati. Tako da bi svaka osoba najprije morala poraditi na sebi  i tek onda se odlučiti za udomiteljstvo. Mi ne poznajemo udomljenu djecu kao svoju, koju znamo od rođenja, zato moramo imati u rukavu puno metoda kako pristupiti toj djeci, jer nikad ne znaš na što će bolje reagirati, rekla nam je Severina. 

- Mi odgajamo to dijete, usađujemo mu vrline, oblikujemo ga kao čovjeka, stoga svatko tko ulazi u udomiteljstvo mora jako dobro promisliti prije donošenja odluke. Jest da je veliki trud, no kad vidiš učinak, mogu reći da smo vrlo ponosni, i na djecu i na sebe. Osobito kad vidiš kako su se djeca prilagodila novoj sredini i stekla prijatelje, svladala sve školske obveze, aktivno se uključila u izvannastavne aktivnosti, te su odlični učenici. Zaista su nam na ponos. Nema veće nagrade jer tada i mi rastemo zajedno s njima, dodao je Ivica.

- Nastojimo poraditi na njihovom samopouzdanju, da dobe tu roditeljsku podršku koju smo i mi imali kao djeca. Također, važno je otvoreno razgovarati o svemu, a naročito o emocijama kako bi znali osvijestiti svoje osjećaje i izraziti ih. Tako da kod nas ne prođe dan a da ne porazgovaramo što su danas radili i kako su se osjećali. S druge strane, imati četvero djece od kojih je svatko od njih drugačiji i zahtijeva drugačiji pristup može iscrpiti čovjeka, stoga je vrlo važno i raditi na sebi. No, lijepo ih je gledati i kako se zajedno igraju, nadopunjuju i pomažu jedni drugima, otkrila nam je Severina te dodala da uvijek nastoje djeci ponuditi dan ispunjen raznovrsnim aktivnostima. 
    
ODLIČNA SURADNJA 

Tijekom procesa udomiteljstva neizmjernu podršku pruža im Udruga udomitelja djece Međimurja na čelu s predsjednicom Marinom Hoblaj te stručni djelatnici preloškog područnog ureda Zavoda za socijalni rad.

- Imamo vrlo lijepu suradnju sa Zavodom za socijalni rad. Njihove stručne djelatnice jako dobro rade svoj posao, s obzirom na to da je riječ o vrlo odgovornom poslu, osobito kad radite s tolikom djecom i roditeljima. Tako da imam samo riječi pohvale za njih. I kad god smo trebali njihovu podršku, čak i navečer, u vrlo kratkom vremenu smo dobili odgovore. Vrlo je olakšavajuće kad znamo da netko stoji iza nas tko će nam uvijek dati usmjerenja i savjete. Uvijek možemo računati na njih i obratiti im se, u vezi bilo čega, otkrila nam je Severina. 

- Već na samom početku kad smo ulazili u udomiteljstvo rekli smo da ćemo ući u ovaj posao s puno ljubavi prema djeci te da će nam primarni cilj biti pomagati njima. Kako se odnosimo prema svojoj biološkoj djeci tako se odnosimo i prema njima. O tome nam govore i edukacije te radionice koje polazimo u sklopu Udruge, dodao je Ivica. 

PUNO LJUBAVI, EMPATIJE I STRPLJENJA

Na kraju razgovora dotakli smo se poziva udomiteljstva. Kako kažu, za udomiteljstvo je potrebno puno empatije, ljubavi i strpljenja te kontinuirani rad na sebi. To bi trebalo biti ključno u donošenju ove važne životne odluke. 

- Bez obzira radi li se o poslu ili životnoj odluci uvijek je bitno odlučiti sa srcem. Uvijek je potrebno najprije pitati sebe želimo li to, dobro odvagnuti i tek onda odlučiti. Ako u nešto ulazimo, moramo ulaziti s puno ljubavi, jer ukoliko je u pozadini neki drugi razlog onda je bolje ne upuštati se u to jer ćemo izgorjeti. Tako da štogod radili u životu radite s puno ljubavi, empatije i srca i tek onda ćete moći brati plodove svog truda, poručili su Severina i Ivica za kraj.