Socijalni radnici okupljeni u strukovnu komoru žele ukazati prije svega na nedovoljno razvijen institut zaštite i brige o osobama lišenim poslovne sposobnosti
Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se svake godine 10.
prosinca., na dan kad je davne 1948. potpisana Opća deklaracija
Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima. Općom deklaracijom
osigurava se širok spektar prava svakog čovjeka neovisno o dobi,
spolu, rasi, vjeri, i to pravo svih ljudi na život, slobodu i
sigurnost bez ikakvih razlika.
Republika Hrvatska potpisnica je Opće deklaracije od 2009. i kroz
različite sustave osigurava zaštitu prava i dostojanstva svakog
čovjeka.
Ovom prilikom Hrvatska komora socijalnih radnika u ime svih
socijalnih radnika želi sretan dan ljudskih prava građankama i
građanima Republike Hrvatske! U nastavku prenosimo njihovo
priopćenje.
– Ovaj dan želimo iskoristiti kako bismo skrenuli pažnju na one
koji su dio našeg društva – ljude kojima je svakodnevno potrebna
posebna zaštita njihovih osnovnih ljudskih prava. To u ljudi koji
se ne mogu osloniti na članove obitelji, na supružnike, na
punoljetnu djecu ili na dobrosusjedske odnose. Ljudi kojima
zaštita prava potrebna već od prvih dana života pa sve do
posljednjeg. Osobe koje su ponekad i nevidljive. Žive povučenije
nego većina nas, žive skromno, žive u dijelu sebe na način koji
je drugima teško razumjeti. To su osobe s mentalnim bolestima,
osobe s tjelesnim invaliditetima, osobe s intelektualnim
teškoćama, osobe s višestrukim zdravstvenim teškoćama.
Tu su, s nama su, a često su bez nas. Velik dio svog života
moraju provesti u bolnicama, i često im je bolnica spas za život.
U trenutku kada zdravstvo više nema što dati tim ljudima, čovjek
ostaje sam sa svojim teško narušenim zdravljem i nema nikoga tko
će ga zastupati i pomoći mu u poslovima s bankama, sudovima,
rodbinom… Tada ta osoba treba skrbnika.
Što je skrbništvo? Pravni oblik zaštite osobe koja ne može sama
zastupati svoja prava i interese jer je duševna bolest jača i
zatvara čovjeka u neki drugi svijet. Riječ je o ljudima koji ne
mogu prepoznati koja je novčanica od 20 kuna, a koja od 200 kuna,
o ljudima kojima se u mislima roje opasnosti, ljudima koji se
boje, koji u svima vide neprijatelje i nepostojeće opasnosti…
Što je potrebno da bi čovjek dobio skrbnika? Redoslijed
postupanja govori kako inicijativu za to može dati svatko –
građani, udruge, državne službe, banke i druge instance kao
inicijatori potrebe za zaštitu. Kao neke od situacija u kojima je
potrebna reakcija navodimo su one kad osoba zbog svojih poteškoća
nije u stanju brinuti o sebi, npr. kupovati hranu, odjeću, obuću,
higijenski pribor; redovito se hraniti i održavati higijenu;
nesnalaženje u vrijednosti novca, nepoznavanje pojma novca;
nemogućnost da se vodi briga o vlastitom zdravlju (izostanak
samoprepoznavanja bolesti). Kad se prepozna bilo koji od
nabrojanih problema, svatko zainteresiran pomoći može se javiti
centru za socijalnu skrb kao instituciji države koja u svojoj
javnoj ovlasti ima položaj direktnog predlagatelja postupaka za
zaštitu pojedine osobe. Centar podnosi prijedlog nadležnom sudu
radi lišenja poslovne sposobnosti, a kada je taj postupak
okončan, ukoliko je osoba lišena poslovne sposobnosti slijedi
postupak stavljanja pod skrbništvo osobe i određivanje osobe
skrbnika.
Skrbnici se imenuju da bi brinuli o osnovnim pravima osoba
lišenih poslovne sposobnosti rješenjem centar za socijalnu skrb.
Obiteljski zakon koji regulira ovu materiju, navodi više
situacija, a time i osoba koje su skrbnici. Najpoželjniji
skrbnici su članovi obitelji osobe koja je lišena poslovne
sposobnosti, jer se podrazumijeva i pretpostavlja da će imati
uvijek u vidu najbolji interes štićenika. Međutim, ni to rješenje
nije lišeno kontroverzi, jer ako su u pitanju roditelji koji
postaju skrbnici nakon punoljetnosti djeteta, njima se u biti
država miješa u odnos s djetetom na način da traži da odluke o
djetetu budu preispitane od strane državnih tijela. Time se
zapravo ometa pravo na privatnost obitelji. Članovi obitelji ili
druge bliske osobe koje vlastitom odlukom, htijenjem, izraženom
željom da skrbe za osobu lišenu poslovne sposobnosti također mogu
biti imenovani skrbnicima i njihove odluke i postupanja podliježu
praćenju od strane države.
Posebni skrbnici zastupaju osobe lišene poslovne sposobnosti u
nekom zasebnom pravnom postupku, ili dok traje postupak
odlučivanja lišenju poslovne sposobnosti, zastupaju maloljetnu
djecu u sudskim i drugim postupcima kada su interesi djece
kontradiktorni interesima roditelja, ili u drugim situacijama.
Ako nije moguće pronaći osobu iz kruga obitelji ili šire, zbog
nužnosti da osoba ima skrbnika, skrbnicima se imenuju stručni
radnici centara za socijalnu skrb. Iako to, u nedostatku boljega,
izgleda kao dobro rješenje ovaj je institut najviše primjenjivan,
ali i on nosi nove kontraverze. Naime, odredba Obiteljskog zakona
navodi da stručni radnici moraju biti skrbnici, što znači da im
je, za razliku od svih ostalih građana, uskraćeno izražavanje
volje žele li biti skrbnici ili ne.
Koji su razlozi da se ovakva diskriminirajuća odredba ugradi u
Obiteljski zakon možemo nagađati, no želimo naglasiti što to
znači za kvalitetnu i odgovornu zaštitu štićenika. Cijeli je niz
problema: ne postavlja se pitanje jesu li kompetentni za tu
zadaću, imaju li neke osobne prepreke radi kojih ne mogu
obavljati dobro skrbničku dužnost, a posebno brine činjenica da
se ne vodi računa koliko ovi poslovi zahtijevaju vremena,
posvećivanja pažnje štićenicima i bivanja njima na raspolaganju.
Uz to prisutne su i brojne druge kolizije interesa, jer ovi
skrbnici podnose izvještaj o stanju skrbi o štićenicima onom tko
ih silom imenuje skrbnicima, pa je vrlo izazovno u izvještaju
navesti sve manjkavosti sustava zaštite pojedine osobe, a kojih
ima.
Socijalni radnici okupljeni u strukovnu komoru žele ukazati prije
svega na nedovoljno razvijen institut zaštite i brige o osobama
lišenim poslovne sposobnosti. Taj je institut površan, parcijalan
i u mnogim situacijama predstavlja kršenje ljudskih prava osoba
koje to nisu u stanju ni izreći ili ih se ignorira. Nerazvijeni
su i neravnomjerno su raspoređeni skromni resursi socijalnih
usluga kojima se pruža podrška osobama lišenim poslovne
sposobnosti, te im se ne omogućuje dostojanstven život u
vlastitom domu, već u određenom trenutku tim ljudima predstoji
smještaj u ustanovu socijalne skrbi. Zaključno, nažalost ne
možemo reći da se vodi istinska dobra briga o ljudima i osnovnim
ljudskim pravima najosjetljivijih članova društva.
I kad tako sagledamo realnost moramo se zapitati – predstavlja li
skrbništvo oblik potpune i pravedne zaštite ljudskih prava ili je
taj institut samo “pro forma” radi zaštite odgovornosti države
prema tim osobama?
Svim skrbnicima iskreno zahvaljujemo na njihovoj brizi i
nesebičnosti – poručuju.