Odavdje se nekad davno otvarao pogled sve do Macinca i Črečana...

Prije gotovo stotinu godina Đura i Rega Lesar sagradili su svoj dom u Nedelišću. Bili su to dani kad se cigla pekla kod kuće. Poslagali bi glinu u kalupe te u sredini upalili oganj. A uz kućno ognjište supružnicima Lesar rodilo se petero djece - Franjo, Ivan, Mirko, Rozina i Marija. 

- U staroj hiži Đure i Rege sam se i ja rodio 1949. godine. Tu sam odrastao sve dok s roditeljima nisam preselio u susjedstvo - priča nam danas Ivan Lesar, sin Franje Lesara, unuk Đure Lesara. Zatekli smo ga kod kuće sa suprugom Marijom Lesar, sjedili su na terasi koja gleda prema Grabanicama. Bio je pomalo snužden. Odavdje se, pamti kao da je danas, otvarao pogled sve do Macinca i Črečana. 

- Nedostajat će mi ovo dvorište. Tu sam nekad gledao kako ručno kose, a s 12 godina prvi sam puta orao s konjem. Imali smo i krave, a pogled je bio odličan baš zato jer su pojele sve u poljima - prisjeća se. 

Kuća je prodana

Upitali smo ga kuda odlazi sa suprugom, zašto kaže "zbogom". Tada nam je otkrio da su prodali kuću i odlaze zauvijek. Odlaze u Njemačku, u pokrajinu Baden-Württemberg u kojoj su proveli radni vijek. I ne, nisu radili u tvornici satova u Schrambergu kao tisuće Međimuraca. Oboje su radili u tvornici hladnjaka u nešto sjevernijem Calwu. 

- Odlazimo zbog mladih, tamo imamo sina Alena, kći Ingrid i petero unučadi. Ovdje smo u biti ostali sami, kako god imamo prijatelje i rođake. Tamo smo na stanu i nedostajat će nam nedelsko dvorište. No, tako smo odlučili, došao je taj tren. Prodali smo kuću mlađim susjedima i krećemo - pojasnili su nam zašto kao umirovljenici zauvijek odlaze u Schömberg, gradić nedaleko Calwa.No, stara, pečena Lesareva cigla ostat će tu, možda i slijedećih stotinu godina! Naime, kuća koju su prodali susjedu nije ona koju su gradili Đura i Rega Lesar. Ali od iste je cigle i na istome mjestu...

Mali je svijet

- Kad smo se Marija i ja vjenčali ja sam isplatio rodbinu i vratio se na djedovinu. Tada smo, 1982. godine sagradili novu kuću iz staroga cigla. No, kao što vidite, nikad ju nismo do kraja uredili. Ja sam u Njemačkoj radio od 1972., a supruga od 1976. godine. U to vrijeme mislili smo da ćemo se vratiti, a na kraju se ipak nismo. Bolje da sam u Njemačkoj gradio... Kako god bilo, odličan je to cigel i služit će novim vlasnicima, samo da ju zatvore - priča nam Ivan Lesar. 

Njegova supruga Marija rodom je iz Pušćina, sestra je štrigovskog vinara Vlade Kocijana. Ivan Lesar pak nam otkriva da mu je Dubravko Lesar - Dudo, dugogodišnji fotoreporter Lista Međimurje, bratić. Naravno, tada mu je bratić i Dubravkov brat, pilot Damir Lesar... Oni su, kaže nam Ivan Lesar, sinovi njegovog istoimenog strica - Ivana Lesara.

Lesari su se tako rasuli širom svijeta, ali sve da ju novi vlasnici izoliraju i prekriju, Lesarova cigla bit će i dalje tu gdje su ju Đura i Rega postavili; a ta cigla pamti sve!

* Preuzeto iz Lista Međimurje broj 3.509