S obzirom na to da je vježbanje moj način života, pokrenula sam se kad je Astrid navršila mjesec dana, priča naša sugovornica
Melani Karažinec (27) iz Svete Marije sportašica je od djetinjstva. Od treniranja raznih sportova, do uspjeha na krosevima, danas je medalje s natjecanja zamijenila savjetima i pomaganjem mnogim ženama iz donjeg Međimurja pri vježbanju, a unazad godinu dana život je njoj i suprugu Nikoli ispunila i malena Astrid.
– U srednjoj školi mi je glavni izvor hrane bila pekarnica. Tu sam se naglo udebljala, što nije bilo za mene specifično pa sam krenula u teretanu. I zaljubila se, govori nam Melani.
Tada je upisala tečaj za instruktoricu uz glazbu, a sve ostalo je povijest, kako nam kaže. Ipak, znanje i iskustvo u svijetu fitnessa na tren je prodrmala trudnoća.
TERET
– Prekrasnu priču o vježbanju s mojim Međimurcima nakratko je zaustavila trudnoća, ali taj mi je period donio i sasvim drugačiji pogled na vježbanje poslije poroda. Tu sam uvidjela veliku borbu žena s viškom nakupljenih kilograma, s dijastazom i sličnim problemima jer sam se i sama našla u tom košu. U trudnoći sam dobila 22 kilograma, no to na moju visinu i raniju fizičku spremnost čak nije ni bio toliki problem. Ipak su to 22 kilograma, kaže Melani koja se nakon deset mjeseci vratila na svoje početne kilograme.
– S obzirom na to da je vježbanje moj način života, pokrenula sam se kad je Astrid navršila mjesec dana. U prvih mjesec dana smo puno šetale i tu je dio kilograma nestao, a onda su došli grčevi. U tom mi je trenutku bilo najbitnije da se ja dobro osjećam kako bih bila mirnija i staloženija za svoju djevojčicu pa sam polako počela vježbati i paziti na unos namirnica koje bi joj mogle štetiti s obzirom na to da sam dojila, ispričala nam je.
– I trudnoća i porod mijenjaju naše tijelo, ali i psihu. Vježbanje nakon poroda je zahtjevno, no nužno. Isprva mi je bilo jako teško i nisam očekivala da ću brzo doći do rezultata. O vježbama za trbušne mišiće sam mogla samo sanjati, tijelo mi je bilo teško i tromo i sve sam morala prilagoditi trenutnom stanju. Astrid nije baš spavačica i moji su treninzi bili podređeni njenom rasporedu. Prvih sedam mjeseci treninzi nisu trajali duže od pola sata, a natjerala sam se na trening četiri puta tjedno. Također, dojilje ne bi smjele imati ni velike restrikcije u kalorijskom smislu, već paziti na kvalitetu unesenih namirnica. Poznato je da je noćno dojenje najzahtjevnije i tada žene posežu za slatkim, no ja sam sve to reducirala. To je onaj trenutak kada uza sve promjene morate biti čvrsti i u glavi, a najveći imperativ treba staviti na postavljanje realnih ciljeva i očekivanja, opisuje Melani te dodaje da je uz sve navedeno i slobodno vrijeme veliki problem.
– Slobodnog vremena nemate, ali možete improvizirati i pomoći sebi dobrom organizacijom. Svaka žena i majka mora znati da ima pravo na svojih sat vremena. Zapravo, to je minimalno što može učiniti za sebe.
DOBROBIT
– Još uvijek smo kao društvo premalo obrazovani i svjesni dobrobiti vježbanja i brige o sebi. Često se još i danas može čuti kako je vježbanje štetno za dojenje i da zbog toga dijete putem mlijeka dobiva toksine. Također, opravdava se unos slatkoga zbog laktacije, zbog budnosti i slično. No, istina je drugačija. Unos slatkoga nema veze s laktacijom, a ni s budnošću. Svaka dojilja bi trebala provoditi neki oblik fizičkih aktivnosti, a uz to i kvalitetno se hraniti. Naravno, i ja imam svoj dan za slatko koji jedva ponekad dočekam, ali ne pretjerujem, pojašnjava Melani s kojom smo razgovor vodili uz Dravu u društvu njezinog omiljenog ‘utegića’ – malene Astrid.
* Preuzeto iz lista Međimurje, broj 3.50