Folklor ju je zanimao jedno vrijeme, no nekako je na površinu stalno izvirivala njena priča o konjima, kaže Nesina majka Samita
– Lutke, barbike, haljinice… nikada mi nisu bile zanimljive. Uvijek bi nekako te igračke završile zaboravljene u nekom kutku sobe, a na prvo mjesto za igru bi isplivali traktori, autići i konjići, započela je naš razgovor trinaestogodišnja Nesa Ribić iz Donje Dubrave.
Svoju ljubav prema životinjama naslijedila je od mame Samite koja je prigrlila Nesin odabir te ju i u odgoju i u odabiru slobodnih aktivnosti pratila i bodrila.
– Još kad je Nesa polazila vrtić se postavljalo pitanje čime bi
se voljela u slobodno vrijeme baviti. Prijedlozi su bili razni,
gimnastiku i neke sportove nije baš prihvaćala, folklor ju je
zanimao jedno vrijeme, no nekako je na površinu stalno izvirivala
njena priča o konjima, govori Nesina mama.
DJEVOJČICA I HOLSTEIN
– Mogu ja i na veliki konj, tvrdila im je i bila uporna što se pokazalo istinitim.
Nesa je s nepunih sedam godina sjela na smeđeg holsteina teškog šesto kilograma, kojemu je visinom jedva dosezala do njuške.
– Bila sam jako mala i sitna pa su me morali stavljati u sedlo. Tri sam godine isključivo lonžirala, jahala oko trenera, ali bila sam strpljiva, znala sam da ću narasti, kaže Nesa.
S deset godina je po prvi put iskusila slobodu upravljanja konjem, a danas sa trinaest ima položenu licencu dresure i preponskog jahanja.
– Šest godina jahanja donijelo mi je i mnogo padova. Sve je to sastavni dio trenažnog procesa. Bitno je znati pasti, iskoprcati se nakon prizemljenja s te visine i vratiti se u sedlo, s osmijehom se prisjeća Nesa.
– Odlike dobrog jahača su ljubav prema najplemenitijim
životinjama, puno strpljenja i mirnoće. I upornost. Jer, i konji
i jahači imaju svoje dane, a tad je bitno biti smiren i uporan,
dodaje mama Samita koja je uz kćer Nesu ispunila i svoj
djevojački san te naučila jahati.
PRVA MEDALJA
Nesa je svojom upornošću i talentom vrlo brzo položila i jahaču dozvolu te se počela pripremati za natjecanje 2020. godine.
– Te sam godine prešla u Konjički klub Galop team kod trenera Tomislava Kavura i nastupila na svom prvom klupskom natjecanju dresure i preponskog jahanja. I, sve ono što sam godinama priželjkivala, sav trud i rad se isplatio. Osvojila sam prvu medalju na svom prvom natjecanju, opisuje Nesa, no tada je stigao koronavirus i zaustavio natjecanja, ali ne i treninge pa je tako Nesa 2021. dobila priznanje svog kluba za najviše odrađenih treninga u godini, a ove je godine položila i ispit za licenciju u dresuri i preponskom jahanju.
OSVOJIO IH BOBO
Obitelj Ribić je ove godine proslavila punoljetnost jednog od svojih kućnih mezimaca, kako ga rado zovu. Radi se o hrvatskom jahačem poniju kojem su oni peti, ali i zadnji vlasnici.
– Bobo je u našu obitelj došao kada je Nesa završila prvi razred. Bio je jako zapušten, ali i zločest. Nije prošlo ni mjesec dana, a mi smo razmišljali da ga vratimo, no Nesa je odradila svoju čaroliju, priča Samita.
– Nije bio ujahan, ma ni naučen na ljudski dodir. Timarenje je bilo mučno pa sam krenula sporim koracima. Tjednima sam na njega samo stavljala podmetku, tkaninu koja se stavlja ispod sedla. Bake su mi kupile sedlo i uzde i ja sam ga polako privikavala na dodire. Dopustio mi je to, osjećao se sigurno. Tada sam odlučila staviti mu sedlo. Uši mu se nisu micale, nije trznuo, nije ga zbacio sa sebe. Od tog trenutka sam znala da je osjetio našu ljubav, da će nam pomoći u svom napretku, ponosno kaže Nesa.
Danas Nesa i Bobo vladaju mini farmom Ribićevih, a Nesa uz mamu Samitu i tatu Nenada u budućnosti priželjkuje veću farmu s nekoliko bokseva koji će biti topli dom većim konjima, a Bobo će uvijek biti šef čopora.
* Preuzeto iz lista Međimurje, broj 3.504