Vijesti / Društvo
Društvo
PRVOSTUPNIK SESTRINSTVA IVAN LISJAK 'Intenzivna' je moj drugi dom, ne bih je mijenjao!
BŠK, Privatna arhiva

PRIČE IZ BOLNICE

PRVOSTUPNIK SESTRINSTVA IVAN LISJAK 'Intenzivna' je moj drugi dom, ne bih je mijenjao!

Jedinica intenzivnog liječenja odjel je drukčiji od drugih – upravo tu borba za život dobiva svoje puno značenje. O teškoj i iscrpljujućoj svakodnevici govori medicinski tehničar Ivan Lisjak, bacc. med. techn., pa otkriva i zašto je JIL – njegov drugi dom...

Još su ga kao dječaka fascinirale sirene vozila hitne pomoći, a uz nekad izuzetno popularne televizijske serije 'Hitnu službu' i 'Chicago Hope', Kotoripčanin Ivan Lisjak (40) shvatio je da želi biti medicinski tehničar.

Dvojio je, doduše, između sestrinstva i policije, ali kako je u njegovo vrijeme za upis policijske škole svejedno trebalo najprije završiti dva razreda 'regularne' srednje škole, krenuo je u srednju Medicinsku školu Varaždin. Nakon dvije godine, dopalo mu se i više nego što je očekivao i samo je učvrstio svoju želju da postane medicinski tehničar, danas i prvostupnik sestrinstva. Svoju je profesionalnu karijeru započeo – a jednog je dana tamo želi i završiti – u Jedinici intenzivnog liječenja Odjela anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine Županijske bolnice Čakovec.

DRUKČIJI OD DRUGIH

- Mi smo malo drukčiji od drugih, započinje Ivan naš razgovor, jer doista – borba za život upravo na JIL-u dobiva svoje puno značenje.

Hitni prijemi, operacije, prometne nesreće, nesreće na radu, propucavanja, ranjavanja... svi oni najteži slučajevi o kojima čitamo u vijestima i crnoj kronici zbrinjavaju se upravo na JIL-u gdje tim liječnika, medicinskih sestara i tehničara i drugog osoblja svakodnevno ljude čupa iz ralja smrti.

- Kad sam tek počeo raditi, bilo me strah hoću li u hitnom prijemu dobro odreagirati, ali sad tog straha više nema. Tko ima znanje i iskustvo ne treba se bojati. Bilo je puno privikavanja i uhodavanja, uz puno truda mojih starijih kolegica i kolega, a danas sam ja taj koji prenosi svoje znanje. U takvim teškim situacijama naši su liječnici izuzetno smireni, traže fokus i točnost, a ni pod naletom adrenalina nema mjesta panici. Tu smo jedni za druge i uvijek odradimo najbolje što znamo i možemo, naglašava prvostupnik sestrinstva.

DOKTOR? NE, HVALA!

Iako su ga kao odličnog učenika profesori nagovarali da upiše studij medicine, više od toga zanimala ga je njega.

- Da sam krenuo u medicinu, izgubio bih onaj dio koji volim, od onog osnovnog, zategnuti plahtu i nekoga izmasirati, posjesti pacijenta, prošetati ga, pomoći u bilo kakvoj situaciji, do toga da ljudima budete tu samo da se s njima malo pospominate, često im je to potrebnije nego da im samo date lijek i infuziju, pojašnjava Ivan, a priznaje i da se pribojavao odgovornosti koju sa sobom nosi liječnička profesija.

- Ipak je lakše kad imate nekoga iznad sebe tko donosi odluke, kaže.

Odmah po završetku škole upisao je i preddiplomski studij sestrinstva, a kad je 2007. godine diplomirao, nakratko mu se ostvarila želja da se okuša u policijskome poslu – vojni rok služio je u vojnoj policiji, pa je i na svoju promociju otišao u službenoj uniformi.

- Čak me nisu ni htjeli pustiti, pa sam šibnuo i dobio za to kaznu, smije se.

No, policijskoj je karijeri tu bio kraj, u prosincu te godine otvorilo se nekoliko radnih mjesta u JIL-u. Iako je prva reakcija njegovih bližnjih bila: - A kud baš tam?!, Ivan je znao da želi 'baš tam' – u akciju, adrenalin i rad s najtežim pacijentima, u vatru stresnih situacija koje, i to je najveći teret ovog posla, ne završavaju uvijek dobro.

- Morate se naučiti na loše ishode, ohladiti se, očvrsnuti, ne doživljavati previše subjektivno. Ali, uvijek bude teško kada dođu obitelj, prijatelji... Njihove suze, nada koja se ne gasi čak i kad je jasno da čovjeku nema spasa. To treba izdržati, iskreno govori Ivan, pa dodaje – ma koliko očvrsnuo, neke će pacijente uvijek nositi sa sobom...

RAZGOVARAMO I KAD ODGOVORA NEMA

Naviknuti na dinamičnost i stalnu akciju, medicinski tim JIL-a reagira već na najmanji šum ili alarm kojeg od uređaja koji pacijente drže na životu, a svakome od njih pristupaju s maksimumom poštovanja i ljudskosti.

- I kad su u komi, nema komunikacije i ne možemo od njih dobiti povratnu informaciju, pristupamo im kao da nas čuju. Pozdravimo, objašnjavamo što ćemo raditi, kad ih okrećemo, kupamo, preskidamo... naša glavna sestra Vesna Hozmec-Blažić, mag. med. techn., stalno nas bodri i podsjeća da intenzivna mora biti vrh, da moramo biti ponos naše Bolnice i odjel u koji se svi drugi ugledaju i stvarno se trudimo taj status i zaslužiti i zadržati ga, pojašnjava Ivan.

A JIL-ov tim je, naglašava, poput druge obitelji. Spoj mladosti i iskustva, na čelu s voditeljicom Biserkom Mustač Hlebec, dr. med., koja je, kaže Ivan, pravi vođa i cijeli Odjel drži na okupu.

- Dosta smo se pomladili, što je odlično jer smo sad aktivniji i fizički spremniji, a s obzirom na to da puno radimo s uređajima, monitorima i respiratorima koji iziskuju određeno znanje, mladi koji su tehnički potkovaniji se i tu odlično snalaze. A onda su tu naši stariji kolege čije su iskustvo i snalažljivost nezamjenjivi, naglašava Ivan.

Posebno se tim kalio u vatri pandemije tijekom koje su gotovo u potpunosti bili posvećeni onim najtežim COVID pacijentima.

- Najgore je bilo na početku, kad je sve još bilo neizvjesno, nepoznato... Onaj strah, pa oblačenje u skafandere, 3-4 para rukavica i brdo papirologije, a pacijenti svi na respiratorima, bore se za svaki dah... U drugoj smo godini već bili spremniji, i bit ćemo ponovo ako zatreba. Ali – ne ponovilo se, iskreno kaže Ivan.

NAJGORA JE TIŠINA

I u najtežim danima i trenucima, kad pritisak popusti, ekipa u smjeni pronađe trenutak da se povuče sa strane, na vlastitu terapiju uz kockicu čokolade i 'čašicu razgovora', malo smijeha. Najgore je, kaže, kad je JIL prazan i kad jedinicom odzvanja tišina – ona uvijek nagovješta neku novu pomutnju.

No, više nema situacije koja bi ih mogla iznenaditi, a rad u jedinici u kojoj je borba između života i smrti svakodnevica odavno više nije samo posao.

- JIL je moj drugi dom, stvarno to mogu reći. I kad sam na godišnjem, znam se javiti, poslati poruku da čujem tko je u smjeni, koliko ima pacijenata... Ne bih mijenjao odjel ni ekipu, i ako mi zdravlje to bude dozvolilo, doista mi je želja ostati tu, vidjeti kako napreduju naši mladi kolege, kako uče i rastu i kako će jednog dana uskočiti u naše uloge, Ivanove su želje za budućnost.

I kad nije u smjeni, na raspolaganju je kolegama ako što zatreba, čak i kad telefon zvoni usred noći. Na to se već priviknula njegova obitelj, supruga Anamarija i sinovi Neo (11) i Tin (7), koji često uz kakav televizijski prizor dramatičnih bolničkih scena znaju tatu pitati: - I to radiš?

Odgovor je gotovo uvijek potvrdan.

A upravo je svijet serija i filmova onaj uz koji se Ivan najradije opušta u slobodnim trenucima. Sat-dva samo za sebe, uz prilično sistematično bilježenje odgledanog i onog što tek treba pogledati. Najčešće se serijama prepušta u večernjim satima, jer je dan rezerviran za poslove oko obiteljskog doma u Kotoribi. Do prije koju godinu Ivan je paralelno s karijerom medicinskog tehničara 'gurao' i onu građevinsku, a u kući i dalje ima posla pa i to dovršava – kad nije u službi spašavanja ljudskih života.

Najnovije

Reci što misliš!