Kad se prije 18 godina zaposlio na Odjelu patologije i citologije, zdravstveno-laboratorijski tehničar Matija Strahija nije vjerovao da će njegov želudac to izdržati. No, svladavši početnu prepreku, otkrio je da je patologija kao dijagnostička grana izuzetno zanimljiva!

Već gotovo 20 godina zdravstveno-laboratorijski tehničar Matija Strahija (38) iz Čehovca ljudima objašnjava da kao patohistološki tehničar Odjela patologije i citologije Županijske bolnice Čakovec ne radi s mrtvima, što uvijek bude prva asocijacija na spomen patologije. Matijin je posao, pojašnjava, asistiranje i preuzimanje materijala odnosno tkiva koje liječnici, operateri, uzimaju tijekom operacija te priprema tih materijala za daljnju obradu – rezanje, bojanje i pokrivanje stakala.

- Krećemo s fiksacijom formaldehidom koja služi očuvanju stanica i tkiva i održava njihovu strukturu. Potom uklapamo tkiva u tzv. kazete, odnosno parafinske blokove i potom režemo na tanke listiće za gledanje pod mikroskopom. Tu su još i bojenja kojima morfologija tkiva postaje vidljiva, a osim osnovnih histoloških, unazad dvije godine radimo i specijalna imunohistokemijska bojenja, sve dok se ne dođe do dijagnoze, pojašnjava Matija.

DIJAGNOZA MORA POSTOJATI!

Nekad su patologije sakrivene duboko u tkivima i potrebno je više postupaka kako bi se postavila dijagnoza, ali ona, ističe, uvijek mora postojati!

Patologija je, kaže, možda zadnja u dijagnostičkom lancu, ali je ključna u određivanju daljnjeg tijeka liječenja pacijenata, a kako bi se specijalisti patolozi mogli usredotočiti na postavljanje dijagnoze, na tehničarima je da svoj posao pripreme tkiva odrade savjesno i precizno.

- Glavni dio posla se radi ručno, tkiva se režu posebnim uređajima koji se zovu mikrotomi, i jako je važno da je materijal ispravno izrezan jer patolog neće moći vidjeti promjene u tkivima ako se izreže preplitko ili predebelo, pojašnjava.

Ta preciznost, dodaje, dolazi s iskustvom. Osjećaj za rez stječe se nakon godina i godina rada, jer se u srednjoj Medicinskoj školi Varaždin koju je pohađao zapravo malo učilo o ovom specifičnom području koje je potpuno drugačije od rada u kliničkom i mikrobiološkom laboratoriju ili u transfuzijskoj medicini.

- Po završetku srednje škole, godinu dana sam kao pripravnik odradio u Medicinsko-biokemijskom laboratoriju naše Bolnice, a onda sam se zaposlio na Odjelu patologije i citologije. Bilo je to prije 18 godina i iskreno – nisam mislio da će moj želudac to izdržati, smije se Matija.

Prva je dva tjedna, sjeća se, proveo na rubu mučnina, već pomišljajući da će odustati, a onda je sve sjelo na svoje mjesto.- Jednom kad sam se priviknuo, vidio sam da je dijagnostika vrlo zanimljiva grana medicine. Sva su tkiva i materijali drugačiji, posao je izuzetno odgovoran i iako nemamo izravnog doticaja s pacijentima, svi na Odjelu, nas troje patohistoloških tehničara i jedna liječnica specijalistica patologije (Irena Igrec, dr. med., koju smo također predstavili u našoj 'Priči iz Bolnice'), itekako smo svjesni da iza svake uputnice stoji čovjek s imenom i prezimenom, pojašnjava Matija.

'ŠEF' SVOJEG 'ČOVCA'

Ponosni 'Čovljan', već je šest godina i predsjednik Vijeća mjesnog odbora Čehovca. Na aktivaciju u lokalnoj zajednici potaknulo ga je, pojašnjava, to što su do prije nekoliko godina mjesni odbori u sastavu Grada Preloga bili dosta zapostavljeni, no to se, ističe, promijenilo dolaskom gradonačelnika Ljubomira Kolareka.

- Posla je bilo puno, ali svake smo godine napravili nešto novo. Danas smo jedno od najbolje razvijenih mjesta u cijeloj sjeverozapadnoj Hrvatskoj – imamo riješenu komunalnu infrastrukturu, postavljenu LED rasvjetu u svim ulicama, optički internet, a lani smo izgradili i novi sportski objekt našeg NK ČSK Čehovec. Dosta nam se mladih doseljava iz drugih mjesta, imamo snažne OPG-ove i male i srednje gospodarstvenike i poduzetnike i sve to za mjesto od oko 650 stanovnika nije mala stvar, ističe 'šef sela'.

Obaveza koje dolaze s tom titulom je puno, dodaje, u taj se angažman moraš dati i ljudi puno očekuju, a zbog svega trpi obitelj. No, kad se već u to upustio, ističe, odradit će maksimalno koliko je u njegovoj moći, a svaki slobodni trenutak posvetiti svojoj obitelji, supruzi Dijani i djeci Lani (8) i Jakovu (5). Najdraže im je, kaže, kad uspiju koji vikend pobjeći na more, malo se odmaknuti od užurbane svakodnevice i napuniti baterije za nove radne izazove.