Zbog obiteljske anamneze, Natašu Krištofić je njezina ginekologinja rano slala na redovne kontrole. Iako je bila uvjerena da je riječ samo o rutini, 2013. je nalaz mamografije ukazao na promjenu u tkivu...
Širok osmijeh i vedar duh Nataše Krištofić teško će dati naslutiti borbu koju 50-godišnja Strahoninčanka već punih devet godina vodi za vlastiti život.
Kad nabroji sve dijagnoze, nije se lako oteti dojmu da Natašino tijelo svojski rovari samo protiv sebe, ali zato se njezin neuništiv duh svakog jutra budi s istom mišlju – još jedan dan, još jedan poklon.
OD 35. NA MAMOGRAFIJU
To što je danas živa najprije može zahvaliti, kaže, svojoj ginekologinji koja ju je na redovne kontrole slala zbog obiteljske anamneze – od raka su joj umrli mama, djed i baka, a u međuvremenu je obolio i tata.
– U početku su to bile samo ultrazvučne kontrole, a od 35. godine krenula sam i na mamografske preglede. Svaki sam put bila uvjerena da je to samo rutina, zbavim pa sam mirna, sve do svibnja 2013. godine. Došla sam po svoj nalaz, a sestra me pitala imam li malo vremena, da me doktorica treba. Odmah su mi napravili još jedan ultrazvuk kojim je potvrđena promjena u tkivu. Uzorci su se slali u Kliničku bolnicu Merkur pa sam na dijagnozu čekala još nekoliko tjedana, a kad mi je moj onkolog naposljetku potvrdio da je riječ o karcinomu dojke, ja sam u šoku, potpuno nesvjesna samo sjela u auto i vratila se na posao. Tek kad sam stigla do svojeg radnog mjesta ‘lupila’ me stvarnost i onda me šefica odvezla nazad u bolnicu na daljnje dogovore, prisjeća se Nataša.
U srpnju joj je operacijom uklonjena dojka i od leđnog je mišića rekonstruirana nova, a kad su nakon šest ciklusa kemoterapija nalazi bili čisti, pomislila je: – Super, izliječena sam!
Preventivno su joj 2015. godine odstranili i jajnike i maternicu, što joj je ulilo novu sigurnost da se bolest neće vratiti.
‘NEMAM ŠTO IZGUBITI’
Te su se nade rasplinule već godinu kasnije kad je na jetri pronađena velika metastaza duga pet centimetara.
– To je bio novi veliki šok, ali dalo se operirati. Imala sam sreću da me operirao naš vrhunski stručnjak za transplantacije jetre prim. Branislav Kocman, dr. med. Metastazu je izvadio, očistio koliko je bilo moguće i još sam dvije godine kemoterapije dobivala u injekcijama svaka četiri tjedna. A onda su se metastaze vratile. Sad više nije bila jedna nego njih pet, i doktor nije čak ni htio operirati, ali ja sam inzistirala. Nisam imala što izgubiti. Danas je broj metastaza na mojoj jetri još porastao, ali ona još uvijek radi i nalazi su mi toliko dobri da se čak i liječnici čude, osobito jer je lani u prosincu otkriveno da mi se rak proširio i na kosti, na kralježnicu i rebra, otvoreno Nataša govori o svojoj bolesti.
TREBA SE BORITI!
Pa kad svoju povijest bolesti zaokruži još i COVID-om kojeg nije uspjela izbjeći, Nataša će se na sve to, svu proživljenu patnju, strahove i neizvjesnost – od srca nasmijati.
– Što sam više bolesna, to bolje izgledam!, dodat će ne skidajući osmijeh s lica, jer je ova hrabra žena u svojoj borbi naučila ne gubiti optimizam.
Prve su joj dijagnoze teško padale. Bila je mlada, od raka dojke oboljela je sa svega 41 godinom, sinovi Marko i Miro još su pohađali srednju školu.
– S vremenom sam vidjela da depresija nema smisla, treba se boriti. Ima još uvijek dana kad samo plačem, isključim mobitel i želim da me svi ostave na miru. Ali onda se ujutro probudim kao nova i krenem peći kolače. To mi je terapija. Ne dam se malodušnosti, život ide dalje a od svoje bolesti ionako ne mogu pobjeći… Moja je mama umrla u roku šest tjedana od dijagnoze i mislila sam da ću i ja tako, a evo me tu i devet godina kasnije, govori Nataša.
ISKORISTITI SVAKI DAN
Prije nego je oboljela i ona je mislila da je rak nešto što se događa drugima i da, kao što svi zdravi ljudi misle, ima svo vrijeme ovoga svijeta. U bolesti, prvo što je naučila je maksimalno iskoristiti svaki novi dan i provesti ga u aktivnostima koje je čine sretnima. Veseli se stoga svakom cvijetu koji će ovih dana niknuti u njezinu domu i dvorištu, a osobito su je razveselile i narcise ispod prozora, kao cvijet koji je postao simbol borbe protiv raka dojke. Uživa u čitanju i pečenju kolača, sa suprugom Sinišom redovito odlazi na vikend-putovanja, a često sjednu na motor i samo se voze u nepoznato. Nezaobilazna su i druženja s kolegicama suborkinjama iz Kluba žena operiranih od raka dojke ‘Nova nada’, s kojima se tijekom pandemijske dvije godine susretala neformalno, a s popuštanjem mjera napokon mogu nastaviti sa svojim redovnim aktivnostima. Ta je podrška, kaže, neprocjenjiva.
– Sve što sam opisala teško će shvatiti onaj tko to nije prošao i proživio. Mi u Klubu to, nažalost, jako dobro znamo i najbolje možemo jedna drugu razumjeti, biti tu kad treba, međusobno se hrabriti. Važno je potražiti i pomoć psihijatra i ne se toga sramiti, a čak i onda kad je najteže ne gubiti optimizam i predati se crnim mislima, poručuje Nataša.
Na kraju, ističe ono što je i poruka Dana narcisa i mjeseca ožujka koji je posvećen prevenciji i ranom otkrivanju raka dojke – važnost preventivnih pregleda:
– Da mojoj ginekologinji nije zazvonio crveni alarm i da me nije slala na redovne preglede, moja bolest još bi dugo ostala neotkrivena. Pitanje je bih li u tom slučaju nakon devet godina još uvijek bila tu…