Mađarski razbojnici pod vodstvom zloglasnog harambaše Petka napali su župni dvor. Poginula su trojica Kotoripčana....
Dok i dalje neumorno radi na istraživanju svog obiteljskog stabla po čijim je ‘granama’ razaznao da mu davni preci potječu iz Transilvanije, o čemu je List Međimurje već pisao, kotoripski poduzetnik i zaljubljenik u povijest Josip Siladi istovremeno sa strašću proučava i povijest Kotoribe.
S čitateljima je za ovu priliku odlučio podijeliti pravi triler iz druge polovice 19. stoljeća, a spominje se i u knjizi ‘Povijest Kotoribe’ Juraja Kolarića.
Uz podatke iz tog djela, Siladi iznosi i ono što mu je o slučaju govorio otac, ali i drugi mještani Kotoribe, poput Agneze Siladi, i to onako kako su priču čuli od svojih predaka.
BANDA
Godine 1862. u Kotoribu je prodrla mađarska banda koju su zvali
Petki ili Pataki. Muru su prešli preko tada novosagrađenog mosta,
a svoj su pljačkaški pohod, prema pričanju Agneze Siladi, čak i
najavili! Nekoliko dana prije napada napisali su pismo koje je
netko donio u župni dvor, tadašnjem župniku Ivanu Katancu. Naveli
su točan datum svojeg dolaska, te u pismu zapovjedili da ih na
župnom dvoru mora dočekati ‘obilato hrane i penezi’. Od
hrane je trebalo biti pripravljeno najbolje suho meso od buta i
grah salata s lukom. No, nitko u Kotoribi pismo nije ozbiljno
shvatio… Kako je zabilježio kasniji župnik Josip Šafran
(1885.-1887.), nekoliko dana prije blagdana Svih svetih, 1862.
godine, pred župni dvor stiže šest naoružanih
razbojnika…
PUŠKARANJE
Kad ih je ugledao, župnik Katanec zabarikadirao se u dvoru i razbojnicima – koji su počeli pucati – uzvratio je paljbom iz puške. Puškaranje je privuklo mnoštvo župljana koji su htjeli pomoći župniku. Netko je počeo zvoniti crkvenim zvonima kao što se zvoni za požar. Razbojnici su zatim ubili župljana koji je zazvonio na uzbunu i onog koji je župljane poticao da se odupru razbojnicima i tako spase župnika, a bio je ubijen i jedan čovjek iz mnoštva.
Vidjevši pokolj, župnik je zaključio da mu goloruki narod ne može pomoći, pa se sakrio u veliki dimnjak koji je bio namijenjen sušenju mesa. Razbojnici su sjekirama razbili vrata župnog dvora, ali nisu ga uspjeli pronaći. Na kraju su napustili Kotoribu i pobjegli u pravcu Murakeresztura.
TRAUMA
Župnik je nakon događaja dugo noćio u selu kod svojih župljana.
Vlasti su, da bi se smirio, nakon određenog vremena na prozore
farofa dale postaviti željezne rešetke, a na ulaz
željezna vrata. Svećenik Katanec se, međutim, nije uspio
oporaviti od proživljenog stresa pa službu župnika preuzma
A. Kristianović iz Vrbovca.
Žitelji Kotoribe smatraju da je mađarske razbojnike, a otuda očito i ime bandi, vodio harambaša Petko. Prema povijesnim izvorima, razbojnici su govorili takvim hrvatskim jezikom kako govore Srbi ili Hrvati u Srijemu ili Banatu.
SPOMENIK NESTAO?
Jedan od trojice poginulih mještana bio je prapradjed našeg sugovornika Siladija, Philippus Sziladi.
– U knjizi umrlih koju sam pronašao u varaždinskom arhivu piše da je Philippus umro 27. listopada 1862., dok su dan kasnije preminuli Martin Matotek i Petar Snopek. Možemo zaključiti da je Filip umro na dan razbojstva, a ostala dvojica dan kasnije od posljedica ranjavanja. Doznao sam i da je Filip Siladi bio u dobi od oko 50 godina i živio je blizu crkve, u današnjoj Školskoj ulici. Pretpostavljam da je bio zvonar, kaže Josip Siladi.
Tragom informacije iz knjige ‘Povijest Kotoribe’ da je trojici poginulih na kotoripskom groblju bio izgrađen i spomenik (križ sa željeznim kipom Spasitelja), krenuo je u potragu. Ništa nije pronašao.
– Moguće je da je bio uklonjen u nekom razdoblju kada se
uređivalo groblje, napominje Josip.
Kad je riječ o povijesno političkim okolnostima, znano je da je Međimurje bilo pod mađarskom vlašću do 1848. godine. Tada ga oslobađa ban Josip Jelačić, protjeruje Mađare preko Drave i ukida kmetstvo. No, 12. ožujka 1861. godine Međimurje ponovno potpada pod mađarsku vlast. U tom je razdoblju, uz prugu i kolodvor, izgrađen i željezni most preko kojeg su u Kotoribu stigli i zloglasni Pataki. Mađarske vlasti su ih, tvrdi Siladi, na kraju ipak kaznile:
– Pohvatali su neke lopove i onda su im obećali da će ih pustiti ako kažu imena trojice preostalih lopova. Neki od uhvaćenih pomislili su da će se spasiti ako priznaju, ali ih je vlast svejedno pogubila. Mađari su u neko kasnije doba snimili i crno-bijeli film o tim događajima.
OPJEVANO
Nekad je, posjeća Josip Siladi, bio običaj da se gotovo svaki
događaj, tragičan ili sretan, opjeva.
– Po pričanju ljudi, jedino Ferenc Siladi iz Crkvene ulice znao je tu pjesmu. Godinama sam tražio i onda otkrio da pjesmu o događaju iz 1862. zna Agneza Siladi (rođena Horvat) koja i danas živi u Ulici Stjepana Radića. Postoje čak dvije verzije pjesme.
U jednoj od verzija, stihovi glase:
Prva puška poči pri železnem mostu,
Druga puška poči pri zelenem groblju,
Treća puška poči pri malem zvoniku,
Patki su vu dvoru,
Plebanoš v roru,
A kuharica v toru…
* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3.481
