BORIS HLEBEC, SPECIJALIST NEUROLOGIJE Kad se znatiželja spoji s pomaganjem drugima

Na Odjelu neurologije Županijske bolnice Čakovec respektabilan je kolektiv od osmero liječnika specijalista, a najmlađi među njima Čakovčanin je Boris Hlebec, dr. med., gost naše ovotjedne 'Priče iz bolnice'

Na oduševljenje svojih roditelja, Čakovčanin Boris Hlebec, dr. med, redovito bi kao dječak kod kuće rasklapao razne uređaje. Jednostavno, želio je vidjeti kako izgledaju iznutra.

Danas ovaj 35-godišnjak ipak nije majstor za popravke bijele tehnike – ta ga je dječačka znatiželja odvela u sasvim drugom smjeru, u medicinu. Još konkretnije, u neurologiju, te danas kao specijalist u Županijskoj bolnici Čakovec i dalje otkriva i rješava problematiku koja se krije u unutrašnjosti, ali ne uređaja, nego ljudskog mozga.

– Čovjeka, naravno, ne možemo raskomadati da bismo dobili uvid u ono što se nalazi u njegovu tijelu, ali nam to vrlo elegantno omogućuje današnja slikovna dijagnostika – na snimkama magnetske rezonancije dobro se vidi kako izgledaju sve te ‘žičice’ u našem mozgu. I ako svoju znatiželju mogu spojiti s time da nekome pomognem – nema boljega!, govori mladi liječnik.

MEDICINA ISPRED ZNANOSTI

Iako ga je ta želja za istraživanjem gotovo odvela u znanost, u područje molekularne biologije, pri kraju srednjoškolskog školovanja u Gimnaziji Josipa Slavenskog Čakovec ipak je zaključio da je medicina bolji izbor.

Razlozi su bili praktične prirode – i financijske, govori iskreno, ali i stoga što mu se uz rad u klinici ipak ne zatvaraju vrata i bavljenju znanstvenim istraživanjima.

Na drugoj godini studija na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i susreta s predmetom Temelji neuroznanosti, posebno se zainteresirao za ovu granu medicine, da bi na posljednjoj godini sam sebi potvrdio neurologiju kao životni odabir, jer je područje koje temelje neuroznanosti kombinira s kliničkim praksama.

– Bolesti mozga puno govore o ljudima, jer kad vidiš kako stvari izgledaju kad se razbole, možeš vidjeti i kako one funkcioniraju kad su zdravi, pojašnjava dr. Hlebec kako je odluka konačno pala na ovu granu medicine.

HITNA JE BITNA!

Po završetku studija, godinu je dana stažirao u Zavodu za javno zdravstvo Međimurske županije, a potom i radio u županijskom Zavodu za hitnu medicinu.

– Za mlade liječnike, prije nego krenu na specijalizaciju, takvo je iskustvo od iznimne važnosti. Kao prvo, teoriju koju učimo na studiju potvrđujemo i u praksi, a kao drugo, pripremi nas za mnoge nepredvidive situacije, tako da se kasnije teško može dogoditi da nas nešto iznenadi. U tom smislu, ne mogu dovoljno naglasiti koliko je taj korak važan, pojašnjava, osobito u svjetlu današnjeg rada na Objedinjenom hitnom bolničkom prijemu ŽBČ-a, na kojem se, kaže, susreće sa svime sa čime se i u izvanbolničkoj ‘hitnoj’, ali su tu slučajevi još i teži, jer je OHBP zapravo predzadnja stepenica u definitivnom zbrinjavanju bolesnika.

O onim najtežima nastavit će skrbiti na Odjelu neurologije naše Bolnice, na kojem, uz medicinske sestre i tehničare, radi osam liječnika specijalista. Za potrebe naše županije, kaže dr. Hlebec, to je respektabilan kolektiv.

– Najbolji doktor samo je onoliko dobar koliko je dobar onaj ‘najgori’, a lanac suradnika u Županijskoj bolnici Čakovec odlično funkcionira. I na našem Odjelu i na razini čitave Bolnice, jedna smo velika i dobro uhodana ekipa, govori mladi liječnik koji se nakon specijalizacije u Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice u Zagrebu, iako je imao drugih ponuda, odlučio vratiti u Čakovec.

REAGIRAJTE NA VRIJEME

Medicina općenito, a onda i područje neurologije, u posljednjih je dvadesetak godina, kaže, izuzetno napredovala.

– Prije samo desetak godina teško je bilo zamislivo da će pacijent koji vam je na odjel stigao potpuno oduzete strane tijela, koji ne može govoriti niti micati rukom i nogom, nakon samo 20-30 minuta normalno s vama razgovarati kao da se ništa nije dogodilo. Danas je to, između ostalog, moguće zahvaljujući trombolizi, postupku kojim se posebnim lijekom ugrušak otapa i tako se otvara začepljena žila u mozgu. Ali, ključno je da nam pacijent dođe na vrijeme – unutar tri sata od početka nastupa moždanog udara.

No, problem je što mi još uvijek nemamo puno dobrih kandidata, jer ljudi, iako znaju prepoznati znakove moždanog udara, i dalje oklijevaju potražiti liječničku pomoć. Misle – možda će proći, ili – ako odem doktoru, nešto će mi pronaći, što je izuzetno loše jer si takvim izbjegavajućim ponašanjem smanjuju šansu za oporavak, poruka je specijalista neurologije.

Osim trombolize kojom se ugrušci otapaju, postoji i mogućnost njihovog mehaničkog vađenja iz mozga trombektomijom, postupkom kojim se kateter do mozga uvodi najčešće kroz nogu. Na taj se zahvat pacijenti upućuju u zagrebačke klinike, s kojima naši liječnici surađuju i po pitanju određenih genetskih analiza kojima se sve više zalazi u problematiku uzroka nastanka moždanog udara, bolesti koja je, uz srčani udar, i dalje među vodećim uzročnicima smrti u Hrvatskoj, ali i u svijetu.

MEDICINOM DO ČUDOTVORNOG ISCJELJENJA

Među češćim su dijagnozama kod Međimuraca, ističe dr. Hlebec, i epilepsije, multipla skleroza i druge autoimune bolesti, osobito kod mladih ljudi, a u ambulanti se često susreću i sa simptomima drugih bolesti, poput vrtoglavica, išijasa, bolova u leđima…

– Naša su svakodnevica teške bolesti, pa i smrt. Nema gorega nego pacijentu priopćiti tešku dijagnozu, pa to još jednom ponoviti njegovoj obitelji. Zato su situacije kad se ljudi nakon terapije fantastično oporave zasigurno najljepši dio našeg posla.

Moderna medicina ponekad djeluje kao čudotvorno iscjeljenje, osobito u nekim težim slučajevima autoimunih bolesti kod kojih ljudi gube kontrolu nad rukama i nogama, ponekad i nad respiratornom muskulatorom, što znači da ne mogu samostalno ni disati, pa ih za koji tjedan ili mjesec sretnete na ulici, a oni hodaju i normalno s vama razgovaraju – to su situacije u kojima se liječnik dobro osjeća. I mi smo samo ljudi i takve nas stvari uvijek vesele, zaključuje dr. Hlebec.

Privatno, ovaj je mladi liječnik veliki zaljubljenik u fotografiju, osobito uličnu. No, otkako se vratio u Čakovec, smije se, sve su rjeđe prilike za uhvatiti trenutak, iskren i nenamješten kadar koji karakterizira ovaj fotografski žanr.

– Za uličnu je fotografiju važno da te ljudi ne primjećuju, a ja danas teško prošećem gradom bez da me moji pacijenti ne pozdrave i ne zahvale na pruženoj pomoći iako nisam učinio ništa posebno – samo sam radio svoj posao, poručuje.

Uz fotografiju, svoje slobodno vrijeme voli provoditi sa svojim prijateljima Jurom i Edom, te djevojkom Lidijom koja mu je, ističe, najveća podrška u svemu što radi.