MEĐIMURSKA MITOLOGIJA

SABLASNA LEGENDA IZ DONJE DUBRAVE Gdje su nestali pozoj i crni grabancijaš?

Dok se Donjodubravčani i Kotoripčani i dalje pitaju otkud se i kako na njihovom području pojavila nepoznata, očito doista divlja životinja, stariji mještani Donje Dubrave ovih se dana prisjećaju i zapravo javno dosad nikad ispričane legende o dobravskom pozoju.

Mističnu priču koja se, nitko ne zna otkad, prenosi s generacije na generaciju, s nama je podijelio tamošnji, nadaleko poznati majstor obućar i dobar poznavatelj prošlosti svojeg mjesta i okolice Antun Benko

Štoviše, Benko nas je i odveo na mjesto na kojoj, prema legendi, pozoj obitava i dandanas. 

– Ja sam priču kao i mnogi drugi slušao kao dječak od ljudi koji su bili stari kao sad ja, znači imali su više od 60 godina, a oni su legendu čuli od svojih baka i djedova. Bilo je vruće ljeto. Seljaci su na sjenokošama, tek malo izvan Donje Dubrave, u području koje graniči s Velikim Pažutom, spremali sijeno. Odjednom su se na dotad suncem obasjano nebo nadvili tamni oblaci. Počele su sijevati munje i strahovito je grmjelo. Na poljskom putu istovremeno su ugledali markantnog gospodina odjevenog u crno, s crnim šeširom na glavi. To je bio grabancijaš (prema definiciji – đak koji je poslije dvanaest bogoslovskih škola izučio i vilenjačku te s đavolom u savezu može upravljati prirodnim pojavama, a ujedno i lik iz kajkavske drame Tituša Brezovačkog iz 18. stoljeća, op.a.). 

Sljedeći prizor bio je još jeziviji. Iz obližnjeg jezera, zvanog Pijaviška graba, okruženog gustom, teško prohodnom šumom, izašao je zmaj – pozoj, te se vinuo u nebo. Idući trenutak, grabancijaš koji je dotad bio na tlu, jahao je pozoja. Počela je jaka kiša, a dijelovima neba kojima je kružio pozoj, padala je tuča kakva se ne pamti. Sve je trajalo nekoliko minuta, a onda je pozoj s grabancijašem sletio, glasi priča koju nam je ispričao Benko, a čiji kraj prenosimo njegovim izvornim govorom: 

– Grabancijaš je nestal. Pozoj je glavu porinul k svetomo Mihalju, a rep mu je ostal v Pijaviškoj jami. Zato so negda ljudi rekli – najte pozoja zazivati kaj se na zrušila cirkva na svetemu Mihalju.

Sveti Mihalj je crkvica na oko 200 metara visokom brijegu u Mađarskoj (odmah preko državne granice kod Donje Dubrave) ispod koje je pozoj gurnuo glavu i očito usnuo, a Pijaviška graba, mjesto koje smo posjetili s Benkom, postala je lokacija koju su Donjodubravčani izbjegavali u širokom krugu.

 – Radi te priče, nišči je ne išel kcoj. Tamo se nije hodalo. Dolazio je tek pokoji hrabri ribič. Mjesto je izazivalo nelagodu, jezu. Neki su legendu o pozoju i grabancijašu smještali na drugu lokaciju – omanju jamu zvanu Vražje oko, smještenu u šumi  nedaleko od bivše donjodubravske karaule. 

No, naš pripovjedač tvrdi da je upravo Pijaviška graba (naziv je dobila po velikom broju pijavica u vodi) ona prava. I dok je to danas bara duga nekoliko stotina metara koju vodom napaja gotovo presahli potok, nekad se, naglašava, radilo o pravom jezeru. Postoji i priča da su jednom prilikom mještani mjerili dubinu. Doštukavali su štapove te odustali dok su došli do 42 metra. Dno jezera nisu dotaknuli…

Koliko li još nezabilježenih legendi krije, površinom malo, a mitologijom toliko bogato Međimurje?

* tekst preuzet iz Lista Međimurje, broj 3450

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije