Uoči Božića 2002. godine, kad joj je dijagnosticiran rak dojke, umjesto pripremi blagdanskih slastica, Ana se posvetila pripremi za operaciju i kemoterapije i zračenja koja su uslijedila. Danas s ponosom može reći da je iz najvažnije bitke, one za vlastiti život, izašla kao pobjednica
Kad je 2002. godine Čakovčanka Ana Župan (65) u dojci napipala kvržicu odnosno kamenčić, kako sama kaže, nije bila spremna otići na pregled i provjeriti o čemu se radi. Dotad joj se često javljala mastopatija, dobroćudna promjena u dojkama, pa je i ovu bila sklonija tome pripisati.
No, njezina kolegica i tadašnja predsjednica Kluba žena liječenih od bolesti dojke Nova nada, Nada Marčec, stisnula ju je da ipak ode na pregled.
Nalazi su pokazali da tvorba više nije dobroćudna i Ani je dijagnosticiran rak dojke.
Tako je nekoliko dana prije Božića, umjesto u pripremi blagdanskih slastica, provela u pripremi za operaciju u Kliničkom bolničkom centru Zagreb i, dobro se sjeća, 2. siječnja 2003. godine već je bila na operacijskome stolu.
– Odstranili su mi dio dojke, a uslijedile su kemoterapije i 30
zračenja. Ja sam u toj svojoj bolesti zapravo u više navrata
imala sreću – od moje Nade koja me potaknula da ipak provjerim o
čemu se radi, do brze operacije – a naposljetku mi se pružila i
prilika ući u eksperimentalni program za lijek
Hercpetin koji je tad bio izrazito skup, a danas je na
osnovnoj listi HZZO-a i dio je standardne terapije žena s
metastatskim rakom dojke, sjeća se Ana.
Kad je prvi put čula svoju dijagnozu, sjeća se, prvo što joj je palo na pamet bila su njezina djeca – kći Jelena, tad srednjoškolka, i sin Marko, brucoš na fakultetu.
– Najprije me uhvatio strah što će i kako će oni. Ali, nakon razgovora s onkologom i psihologom u Zagrebu, shvatila sam da se ne smijem prepustiti, još sam bila mlada i posložila sam se u glavi da ću se boriti. To je najvažnije, jer taj dio nitko ne može odraditi umjesto tebe. Od prvog dana, prvog zračenja ili kemoterapije, glava je najvažnija. Znam žene koje su na samome početku odustale, prepustile se i nisu se htjele boriti. One, nažalost, nisu dugo izdržale, teška srca govori Nada.
Zloćudna bolest, osim toga, nije pogodila samo nju, nego čitavu obitelj, pa joj je, kad se ‘dogovorila’ sama sa sobom, preostalo i supruga i djecu uvjeriti da će biti sve u redu.
– Kćer je od odlične učenice odjednom počela iz škole nositi jedinice, a i sin je htio napustiti studij. Ali uspjeli smo se posložiti, prisjeća se Ana tih teških trenutaka.
Uz svoju je bolest naučila puno o sebi, dodaje, pa je danas puno smirenija, ne paničari i definitivno više cijeni svoj život.
– S djecom danas imam pravi prijateljski odnos, baš smo se kroz cijelo to iskustvo povezali i puno smo bliskiji, govori Ana koja je danas u mirovini i u potpunosti je posvećena svojoj obitelji, osobito unučicama Eleni, Bruni i Tiji, te najmlađem i jedinom unuku Borni.
U njezinoj borbi neprocjenjiva je, ističe na kraju, bila i potpora Kluba Nova nada, koji djeluje pod okriljem Županijske lige protiv raka, i okuplja žene oboljele od karcinoma dojke. U Klubu se redovito druže, odlaze na zajedničke izlete i organiziraju važne akcije, prvenstveno Dan narcisa s ciljem prikupljanja sredstava za kupnju dijagnostičke opreme, rehabilitaciju i resocijalizaciju oboljelih žena, kao i Dana ružičaste vrpce posvećenog ranom otkrivanju raka dojke i potpori oboljelima.
Iako su zbog pandemije i aktivnosti Kluba stavljene na čekanje, Ana Župan jedva čeka da se nastave druženja hrabrih žena sličnih životnih priča – onih koje svoje borbe tek vode kao i onih poput Ane, koje s istinskim ponosom mogu reći da su preboljele rak.