Vijesti / Društvo
Društvo
NADIA BISTROVIĆ Pjevačica, umjetnica i profesorica glazbeni san ostvarila u Teheranu
Privatna arhiva

USPJEŠNI MEĐIMURCI

NADIA BISTROVIĆ Pjevačica, umjetnica i profesorica glazbeni san ostvarila u Teheranu

Je li ona sama pronašla glazbu ili je glazba ta koja je pokucala na vrata njezina srca, mlada sopranistica Nadia Bistrović (29) ni danas nije sigurna. No, glazba, a posebno pjevanje, rođenu je Čakovčanku usrećivalo od malih nogu

Već je s tri godine počela pjevati u dječjem zboru Mali Čakovec, a kad joj je bilo pet godina, sama se zaputila do kuće profesora glazbe u susjednoj ulici i pokucala mu na vrata – toliko je žarko željela naučiti svirati klavir. Velike snove koje je snivala kao djevojčica uspjela je pretvoriti u stvarnost, upisavši najprije glazbenu akademiju u Beču, nastavivši nakon studija s nastupima diljem Hrvatske, Austrije, Slovenije i Italije, u različitim opernim produkcijama i solističkim koncertima, a prije nekoliko godina se sa suprugom Sohrabom Kashefom, priznatim glazbenim dirigentom i umjetnikom iz Irana, skrasila u Teheranu gdje i dalje nastupa, predaje solo pjevanje i vodi glazbeni institut Atinavu koji je osnovala sa suprugom.

- Što sam naumila morala sam i ostvariti – oduvijek sam bila takva i vjerojatno je to u djetinjstvu mojim roditeljima zadavalo priličnu glavobolju, smije se Nadia, kojoj je samostalnost, dodaje, uvijek bila as iz rukava.

Sa svega 17 godina, još u trećem razredu srednje škole, upisala je glazbenu akademiju u Beču, i sama se otisnula u veliki svijet.

- Nije bilo jednostavno cijelu godinu četiri dana u tjednu živjeti tamo, pa tri u Čakovcu i istovremeno učiti sama iz skripti koje su mi slali prijatelji iz razreda. Ali, to je bio jedini način da položim sve ispite i završim srednju školu. Morala sam se, osim toga, priviknuti na život u novoj sredini i na stranom jeziku, što nije jednostavno za jednu 17-godišnjakinju, pojašnjava Nadia, pa dodaje da je na tom putu snagu uvijek pronalazila u glazbi.

Već nakon prve godine studija, paralelno počinje raditi u zboru i kao solistica, i u tom je razdoblju, kaže, skupila puno iskustva i upoznala puno dragih kolega od kojih je mnogo naučila, a među njima i budućeg supruga.

- Zanimljivo je kako nas je sudbina spojila – ja sam u Beč došla iz Čakovca, a on iz dalekog Irana, iako je dobio punu stipendiju za studij u Americi. U zadnji se tren odlučio za Austriju, sjeća se Nadia.

U Beču je kasnije predavao na glazbenoj akademiji i dirigirao u različitim produkcijama, a i Nadia se posvetila koncertima i radu s učenicima. A onda je stigao poziv da Sohrab kao šef dirigent preuzme vođenje simfonijskog orkestra iranske radiotelevizije, a uz to mu je ponuđen i posao na tamošnjoj glazbenoj akademiji. I tako je Nadia svoj dom, nakon Čakovca i Beča, pronašla u Teheranu.

Već nekoliko tjedana nakon preseljenja, sjeća se, kao solistica je uz simfonijski orkestar pjevala Beethovenovu Devetu simfoniju, a ubrzo nakon toga počela je surađivati sa zborom na fakultetu kao vokalna trenerica, pjevala je na solističkim recitalima i počela predavati solo pjevanje. No, najponosnija je upravo na institut Atinavu, u kojoj ovo dvoje vrsnih umjetnika pruža glazbenu naobrazbu od malih nogu sve do profesionalnih usavršavanja. Osim toga, pokrenuli su i svoj privatni simfonijski orkestar u kojem sviraju izabrani mladi glazbenici iz srednjih glazbenih škola i fakulteta, kako bi stekli glazbeno iskustvo i pripremili se za daljnju karijeru.

- Na taj naš zajednički projekt smo vrlo ponosni jer i sami znamo koliko je važna dobra naobrazba i iskustvo i sretni smo što to možemo pružiti baš u našem glazbenom životu. Uz scenski nastup, jako volim podučavanje i ne mogu opisati koji se osjećaj u meni budi kad vidim svoje uspješne studente kojima sam možda na neki način promijenila život, pojašnjava Nadia.

No, kako se priviknula na život u Teheranu, njihove običaje, hranu i kulturu općenito, pa i odnos prema ženama?

- Još u Beču sam imala jako dobre prijatelje iz Teherana, i sama sam se zanimala i čitala o drevnoj kulturi stare Perzije koja mi je bila jako zanimljiva još i prije nego sam se preselila, a uz supruga sam naučila još više. Kad smo prvi put zajedno išli u Teheran, u posjet suprugovim roditeljima, bila sam jako uzbuđena jer je to ipak zemlja potpuno drugačije kulture i običaja, jezika koji je vrlo poetičan i time prilično izazovan za naučiti, pisma koje se čita zdesna na lijevo... Ali, zaljubila sam se u tu zemlju na prvi pogled. Teheran je višemilijunski grad, što je za mene bilo stvarno potpuno drugačije, grad koji živi i danju i noću. Iranci su vrlo pristupačni, ljubazni i gostoljubivi i tu sam upoznala vrlo drage ljude koji su danas moji dobri prijatelji, a i poslovno surađujemo s priznatim, uglednim glazbenicima. Kao žena, ovdje sam se uvijek osjećala vrlo poštovano. Izdvojit ću samo jedan mali primjer – puno sam puta vidjela da su se u prepunom metrou muškarci dizali i prepuštali ženama mjesto za sjedenje, to nisam vidjela nigdje drugdje u svijetu, pojašnjava Nadia.

U 21. stoljeću i svijetu interneta u kojem živimo, preplavljeni informacijama, ali u nedostatku vremena da ih procesuiramo, o svemu općenito premalo znamo i stvaramo predrasude, a to se odnosi, kaže, i na one o životu u Iranu.

- Mene je učenje o novoj kulturi obogatilo, ponukalo me da puno više slušam, gledam, čitam. Danas, kad sam nakon nekoliko godina života ovdje upoznala ljude, naučila tečno govoriti farsi, kao i puno o povijesti ove države, vidim koliko je predrasuda o Iranu prisutno. Danas mi se nameću druga pitanja – koliko je mojih predodžbi o drugim državama točno? Kakve predodžbe imaju drugi u Hrvatskoj, što misle o našoj kulturi, tradiciji, povijesti? I nakon toga mi se javio osjećaj odgovornosti da kao pjevačica, umjetnica i profesorica budem dobar kulturni ambasador moje Hrvatske, govori Nadia, kojoj je najveća sreća i čast čuti od svojih studenata i publike da obavezno žele posjetiti Hrvatsku.

A svoju domovinu promovira onako kako najbolje zna i umije – glazbom, pa je na svojim zadnjim recitalima u Iranu, uz poznate svjetske arije i skladbe iranskih skladatelja, izvodila i niz skladbi hrvatskih skladatelja, te folklorne hrvatske pjesme u novoj klasičnoj obradi svog supruga.

- Ti su koncerti bili veliki uspjeh i bila sam zadivljena kako su ljudi reagirali na hrvatske skladbe i koliko su bili oduševljeni našom kulturom, kaže.

I njoj samoj, dodaje, ako barem jednom u godini ne vidi svoju domovinu i ne posjeti obitelj i prijatelje, ta godina nije potpuna, a i suprug Sohrab velik je zaljubljenik u Hrvatsku i naš mentalitet.

- Kad god nam to obaveze dopuštaju, rado se vraćamo i uživamo u ljepotama našeg krasnog Međimurja i Hrvatske, završava Nadia naš razgovor.

* tekst preuzet iz lista Međimurje, broj 3443

Pročitajte i ovo
Najgledanija galerija
Izdvojeno

Reci što misliš!