Vijesti / Društvo
Društvo
FOTO Josipa Bratković rame uz rame s muškim kolegama bila je među prvima na Banovini
Privatna arhiva

VATROGASKINJA DVD-A MIHOVLJAN

FOTO Josipa Bratković rame uz rame s muškim kolegama bila je među prvima na Banovini

- Dok si vatrogasac nikada ne znaš što te čeka i moraš biti spreman na sve, bio je komentar njezinog odlaska na područje ruševina, patnji, boli i suza

Uz Ivanu Mesarić i Tifani Ban iz DVD-a Čakovec-Buzovec-Putjane, ovih je dana na sanaciji šteta nastale od potresa na Banovini bila i 30- godišnja Josipa Bratković iz DVD-a Mihovljan.

Tri vatrogaskinje među nešto od stotinjak Međimuraca koji su tamo bili unatrag petnaestak dana.

Vrlo rado je pristala na razgovor vezan za ovu misiju za koju nije mislila da će joj se dogoditi  u njezinoj 22-godišnjoj vatrogasnoj karijeri.

FOTO Josipa Bratković rame uz rame s muškim kolega bila je među prvima na Banovini Fotogalerija

– Dok si vatrogasac nikada ne znaš što te čeka i moraš biti spreman na sve, bio je komentar njezinog odlaska na područje ruševina, patnji, boli i suza. Sa svime time se je susretala i ponosna je što je bila sitna karika u lancu pomaganja potrebitima u tim nevoljama.

Tko je Josipa?

- Rođena sam 1991. u Čakovcu gdje sam završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, smjer-hotelijersko-turistički tehničar te upisala fakultet smjera menadžment u turizmu i sportu. Radila sam na raznim radnim mjestima, turistička animacija, javni radovi, teretana, dječja igraonica, rasadnik ukrasnog bilja, smoothie bar... Tako dugo dok se nisam našla u jednoj građevinskoj firmi na poslu tajnice i djelatnice zadužene za obavljanje poslova zaštite od požara i unapređenje stanja zaštite od požara - ispričala nam je o svojem životnom i poslovnom odrastanju.

Neizostavno, kako si ušla u vatrogastvo?

- Vatrogastvo sam otkrila još kao dijete, prije svoje 8. godine, a s 1. siječnjom 1999. sam postala član DVD-a Mihovljan, kaže i dodaje kako posebne zasluge zato pripisuje gospodinu Josipu Jezerniku koji je uvijek radio i radi na motivaciji najmlađih kako bi se posvetili vatrogastvu, kako bi proširili svoja znanja i na kraju krajeva da vjeruju u sebe i budu bolji ljudi.

Kronološki nam je poredala svoj vatrogasni uspon za stjecanja zvanja u ovoj plemenitoj organizaciji:

2010. – vatrogasac, 2011.- vatrogasac I. klase, 2012. – vatrogasni dočasnik, 2014. – vatrogasni dočasnik I. klase, 2016. - vatrogasni časnik, 2019. – vatrogasni časnik I. klase. Te iste godine specijalizirala je rad s aparatima za zaštitu dišnih organa, a položila je i stručni ispit djelatnice  zadužene za obavljanje poslova zaštite od požara i unapređenje stanja zaštite od požara.

Pitajući je o njezinom stavu, odnosno položaju žena u vatrogastvu, Josipa je rekla:

- Mislim da je polako sazrelo vrijeme da se ovdje prestanemo dijeliti na muškarce i žene, možemo i mi pomoći kao i muškarci. Bolje bi bilo da se dijelimo na one kojima je potrebna pomoć i oni koji ju mogu pružati, njezin je stav koji nam je otvorio vrata da doista o tome počnemo razmišljati.

Josipa i kolegice s muškim kolegama na Banovini

- Kad smo dobili poziv da se javimo tko može i želi ići na područje pogođeno potresom, nisam dugo razmišljala, ljudima je trebala pomoć, a mi smo ti koji im možemo i moramo pomoć pružati. Nije tu bilo puno razmišljanja, odmah sam se odazvala, rekla je kratko i odrješito. U osvrtu na radne dane koje je tamo provela, Josipa je rekla:

- Bili smo podijeljeni u timove, naš tim je bio zadužen za opremanje kontejnera krevetima i svime što je potrebno, pomoć kod iseljavanja iz kuća koje su najugroženije i naknadno zatvaranje tih kuća kad su ljudi bili zbrinuti. Zadatci nisu zahtijevali toliko  fizičkog, koliko psihičkog napora, morali smo ljudima, koji i ovako imaju malo i skromno, pomagati iseliti iz njihovih domova i zatvoriti ih da ne mogu više ući. Velikom većinom je riječ o starijim i bolesnim ljudima koji i sami nisu znali što i kako bi bilo najbolje.

- Tim ljudima treba toplina i nježan pristup, da znaju da im želimo samo dobro, premda to značilo da im nije  dozvoljeno više pristupiti njihovim domovima. Istovremeno je prisutan osjećaj tuge i olakšanja, gledati kako iseljavaju i to malo što posjeduju, ali opet sa znanjem da budu sad na sigurnom, toplom i čistom i da budu i druge udruge i dobri ljudi brinuli za njih, kaže tužno i dodaje kako tu dolazi do miješanja emocija jer bi u nekim situacijama i kamene ruševini proplakale.

- Osjećaji su pomiješani sad po povratku, drago mi je da sam pomogla, ali uvijek je prisutan taj  osjećaj da sam mogla i više. Tuga nekako prati svaku pomisao na ljude koji se i dalje bore sa situacijom, dodaje tužno, a na upit, bi li ponovno išla u to grotlo užasa, bila je odlučna:

- Ako bude potrebe, išla bih ponovo premda do samog pokreta nisam znala da idu i druge cure, bilo mi je rečeno da sam sama s dečkima. Znala sam samo tko ide iz mojeg DVD-a, rekla je.

Bila je to jedna posebna misija koja izvlači poruku?

- Drage žene, nismo mi tako slabe ili male da ne bi na bilo koji način  mogle biti rame uz rame s muškim kolegama i naš rad se jednako cijeni i poštuje, njezina je poruka.

Osjećaj po povratku?

Ne osjećam se posebno jačom samo zato što sam vatrogasac, humanost bi morala biti svima nama na prvom mjestu. Drago mi je kad mogu pomoć i ako ću moći, uvijek ću to činiti. Moramo brinuti jedni za druge, ako nećemo sami, neće nitko drugi, pa bio vatrogasac ili ne.

Pročitajte i ovo
Najgledaniji video
Najgledanija galerija
Izdvojeno

Reci što misliš!