'Petak 13. koji se ne zaboravlja! Zar je već prošlo 9 godina? Sretan nam rođendan!'. Napisao je jučer, 13. siječnja na svom Facebook profilu poznati ugostitelj Marijan Martinjaš. Zauvijek će u sjećanju njemu i obitelji ostati 13. siječanj 2012. Toga dana dogodila se pomorska nesreća gdje su kao putnici bili na kruzeru Costa Concordia koji se nasukao kod talijanskog otočića Giglio.
Marijana smo jučer navečer zamolili da se prisjeti toga dana kada smo svi u Međimurju strahovali za njihovu sudbinu. Naime, obitelj Martinjaš, Marijan sa suprugom Tatjanom i djecom Janom, Lea Mariom i Franom bili su među onima koji su posljednji ušli u čamac za spašavanje na kruzeru. Događaji su to koji se ne zabravljuju, a snimljeni su Marijanovom kamerom.
– Taj petak 13.1.2012. započeo je uplovljavanjem u Chivitavechiu
i predivnim cjelodnevnim izletom u Rim. Prvi put na krstarenju
bila je cijela moja obitelj. Ni na kraj pameti nije mi bila
pomisao na to koliko će nam taj dan obilježiti ostatak života.
Nakon večere, uslijedila je mala šetnja brodom, slatki
bezalkoholni kokteli i povratak u sobu. S obzirom na to da nam je
bio zadnji dan krstarenja, trebalo je spakirati kofere.
Bio sam uvjeren da se radi o nekakvim regulatorima nagiba ili
tako nešto. Čak su nas i putem razglasa, gotovo sat vremena
uvjeravali da se radi o kvaru generatora i da je sve u redu, da
ne brinemo, pošto rade na otklanjanju kvara. Tek kad smo vidjeli
da se posada uspaničila i da je počela bezglavo bježati po brodu,
shvatili smo da vrag uzima šalu i da je situacija ozbiljna.
Lagano smo s 10. palube, gdje nam je bila kabina, krenuli prema
4. palubi, gdje su čamci za spašavanje. Probijali smo se kroz
masu, a ljude je hvatala sve veća panika. Jedini cilj bio mi je
cijelu obitelj držati na okupu i ne dozvoliti da mi se koje
dijete negdje izgubi, obzirom na naguravanja sa svih strana. Dugo
nas nisu puštali u čamce za spašavanje, no ipak, uspjeli smo se
dokopati jednog čamca, zajedno sa 100-tinjak drugih
putnika.
Kako je, u međuvremenu, vjetar dogurao brod sve do otoka, počeo se naginjati na desni bok. Za čas, i naša kabina našla se pod vodom. Najveća agonija nastupila je tek kad je osoblje broda pokušalo čamac spustiti u more. Prijetilo je prevrtanje čamca, koji je strugao o bok, već jako nagnutog broda. Gotovo sat vremena visjeli smo u zraku, nemajući pojma što se događa, a panika je, sve jače, parala hladnu, siječanjsku noć. Konačno smo se uspjeli spustiti u more i tek tad smo saznali da smo nadomak otoka Giglio. Uslijedila je neprospavana noć, puna neizvjesnosti. Nismo dobivali nikakve informacije. Tek sljedeći dan, kad smo stigli doma, saznali smo da smo se nasukali i sve ostalo… – ispričao je u dahu i zastao.
– Naravno, takve situacije događaju se i predstavljaju jedno
posebno životno iskustvo. Hvala Bogu što smo svi ostali živi i
zdravi i bez nekih trauma. Na žalost, 32 putnika i članova posade
nije imalo tu sreću – završio je kronologiju toga 13. siječnja
2012., nadnevka koji neće oni, a ne bi sigurno nitko, nikada
zaboraviti.
