TRODNEVNI KAMP TEHNIČKE KULTURE

OREHOVICA Velik odaziv na edukativnim radionicama Renate Martinec, djeca uče i uživaju!

Ove godine je kroz Kamp prošlo gotovo četrdeset djece u dobi od 5 do 12 godina, a s obzirom na različitu dob i u skladu s njihovim razumijevanjem voditeljica nastoji svakog sudionika ponešto naučiti

U organizaciji Dječjeg svijeta Luna, u vlasništvu Danijele Kreslin, i ove je godine održan Kamp Tehničke kulture za mališane s područja općine Orehovica i šire. Kao i prijašnjih godina, kamp i radionice osmislila je i vodila učiteljica Tehničke kulture Renata Martinec s kojom smo razgovarali o temi.

Kamp je trajao od 29. do 31. srpnja, odnosno upriličena su tri sastajanja po dva sata, a sudionici su kroz zabavu izrađivali različite tehničke tvorevine i tako stjecali znanje o području. 

– Kada smo prije dvije godine organizirale prve radionice tehničke kulture očekivale smo  petnaestak djece svojih prijateljica, a tako je i bilo. Vijest o radionicama vrlo brzo se proširila i roditelji su nas počeli kontaktirati i zapisivati djecu unaprijed za buduću radionicu. Prošle godine organizirale smo ih čak četiri, od toga dva kampa pod dva ili tri dana.

Ove smo godine planirale ponovo pripremiti takav sadržaj za djecu, no nismo bile sigurne s obzirom na epidemiju. Roditelji su bili uporni i to nas je navelo da uz sve mjere opreza organiziramo jedan trodnevni kamp. Svakodnevno smo djeci mjerili temperaturu, a svakih 20 minuta morali su dezinficirati ruke. Svatko od njih dobio je i zaštitnu maskicu – ispričala je Renata.

Što ste sve izrađivali i naučili tijekom održavanja radionice?

– Bio je tu jedan mali robot kojeg zovemo robot Šaralica, rad iz skripte Skockane radionice Hrvatske zajednice tehničke kulture. Posebno je zanimljiv djeci, jer kada mu se ugradi motorčić i flomasteri on se okreće i crta kružnice. Također smo radili i Svjetiljku s motivima Minion i LOL lutkica.

Bilo je tu djece od 5 do 12 godina, a s obzirom na različitu dob, voditeljica Renata uvijek nastoji svakog nešto naučiti. Najmlađi su naučili odakle nam električna energija u domovima te kako se zovu polovi baterije i ugrađivati bateriju u kućište, a s većim uzrastom odrađen je dio školskog gradiva. Naučili su vrste izvora električne energije, princip rada hidroelektrane, što su elektronički elementi, što predstavlja dioda, vrste elektromotora i slično.

– Između tolikog učenja, bilo je tu i puno igre i sklapanja prijateljstava. Nekolicini djece se toliko sviđa kod nas da su bili su na svim dosadašnjim radionicama – dodaje.

Koja je tajna iza radionica i zašto se djeci toliko sviđaju?

– Svi moji učenici, a već sad i sudionici radionica, znaju da nikad ne radim ništa umjesto njih. Moje osobno geslo je ‘Pomozi mi da učinim sam’ i upravo to radim. Vodim ih kroz rad, osim ako je dijete mlađe od četiri godine, a na radionici je bez pratnje, i kada je nešto gdje je potrebno držati se mjera zaštite na radu kao što je npr. lemljenje – odgovara.
Na početku svake radionice postavljaju se pravila, a najvažnije je to da nitko ne plače ako mu nešto ne uspije, jer sve je popravljivo, zatim da budu što samostalniji te da međusobno komuniciraju i pomažu si, traže rješenja, razmišljaju, daju si međusobno savjete. Važno je da uče jedni od drugih.

– Ono što je još bitno, ne dopuštam roditeljima da ostanu uz djecu i da rade s njima. Razlika u radu s roditeljem i bez je ogromna, jer kada dijete ima kraj sebe majku ili oca očekuje od njih i pomoć i onda kada je samo sposobno nešto uraditi, ne u radi to. 

Zato su na mojim radionicama roditelji samo prvi sat ili prvi dan prisutni da se dijete opusti, upozna, bude dobro. Već sutradan nema ni jednog, a na kraju kampa, kada na red dolaze pohvalnice, nitko nije ponosniji od roditelja. Taj ponos i sreća s punim rukama svojih tvorevina je zapravo ono što djecu vraća na radionice.

Jako je važno da djeca što prije razvijaju manualne vještine, roditelji im moraju dati škare, papir, bojice, olovke. Djeca moraju doći u peti razred i moći samostalno rezati po liniji te obojati neki crtež bez pogreške. Neki od sudionika ovih radionica su pravo tu naučili biti samostalni. I to je moj cilj – poručuje.

Kako uspijevate s toliko djece?

– Kolegica Danijela i ja savršeno funkcioniramo. Osjećamo tu djecu i ono što im je potrebno u određenom trenutku. Sve što ja ne ‘vidim’ ona odradi i obrnuto. Ove godine je kroz Kamp prošlo gotovo četrdeset djece, bilo je potrebno malo više truda da nas se čuje, no nikad nismo imale nikakvih problema.

Za vrijeme  predavanja osjetim trenutak kada nešto mogu ili ne i tako držim sve pod kontrolom. Kada smo preglasni najčešće počnem brojati do tri vrlo glasno i već na jedan su svi na svojim mjestima i pažljivo slušaju što im imam za reći. Ne tražim tišinu, oni mogu što god žele kada ja ne pričam, to već znaju. No isto tako znaju da mora biti potpuna tišina kada im imam nešto za reći. Moj posao je meni poziv i zaista uživam u njemu. Veselim se toj djeci  i kada vidim da su sretni, ja sam još sretnija.

Kako financirate radionice?

– Pomažu nam roditelji i sponzori koje same tražimo. Redovito nam uskoči Izdavačka kuća Alfa, Školska knjiga, HAK-Autoklub Čakovec, a ove godine nam je pomogao i DVD Vularija. Svi nam izlaze maksimalno u susret. Hvala im svima na tome. Oni su dio ovih radionica i bez njih bilo bi teško.

Planiraju li se još neke radionice ovog ljeta?

– Planiramo organizirati još jednu krajem kolovoza, mi je zovemo ‘Back to school’. Tada si djeca izrade neki uporabni predmet koji će im poslužiti za izvršavanje školskih obveza.  

Prije nekoliko tjedana donesena je odluka o dodjeli državne nagrada Faust Vrančić i vaše ime je na popisu, možete li nam reći nešto o tome?

– Državna nagrada Faust Vrančić najveća je nagrada za rad u Tehničkoj kulturi. Predložila me OŠ Kuršanec, gdje sam radila do nedavno. Vrlo sam im zahvalna na tome što su zaista cijenili moj rad i trud.

Ravnateljica OŠ Kuršanec Marija Tepalović je zaista jedna predivna ravnateljica koja ulaže velike napore da nam svima omogući odlične uvjete rada, kod nje nikad nisam dobila negativan odgovor, izlazila mi je u susret na različite načine, uvijek bih ima dozvolu za nabavku svega što mi je bilo potrebno za rad kako u nastavi tako i u slobodnim aktivnostima. Ravnateljica za poželjeti. Da, među izabranima sam, ali o tome nekom drugom prilikom – sa smiješkom na licu poručila je Renata Martinec.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije