Ivana Mrčela predaje kreiranje odjeće i modno crtanje, a inspirirana je odjećom i glazbom prošlog stoljeća
Pin-up djevojka s ubodnom pilom slika je koja bi lako mogla
poslužiti kao okidač za dobar horor. No u ovoj priči to je scena
na koju ćete naletjeti u atelieru mlade umjetnice Ivane Mrčele
čiji su likovi s 3D naočalama izrezani u medijapanu diljem zemlje
postali prepoznatljiv motiv.
U karlovačkoj galeriji ZILIK u tijeku je njen novi projekt,
izložba “The words between us” koja opet donosi likove masnom
bojom iscrtane na ploči od medijapana, no ovaj put to su golubovi
pismonoše i ljudi “zatvoreni” u svojim “kućama”. Kroz rad Mrčela
propituje emotivna stanja i nužnost komunikacije zbog opće
osamljenosti kojoj smo danas paradoksalno skloni unatoč činjenici
da su tehnološke mogućnosti ostvarivanja komunikacije bezbrojne i
općedostupne. Cijela izložba u biti je jedan rad velikih
dimenzija, a golubovi kao metafora prijenosa poruka među ljudima
“lete” kao objekti u prostoru.
– Kad ti se prijatelji odsele iz Hrvatske, a i ti sam odseliš se
od roditelja, na svojem slučaju shvatiš koliko je komunikacija
važna. Ona je jedino što nam ostaje i zahvaljujući društvenim
mrežama itekako je dostupna. No istodobno, te silne mogućnosti
nas i odvajaju i onemogućavaju da se vidimo uživo, povlačimo se u
svoje svjetove i ona prava, kvalitetna komunikacija šteka. Od nas
je sve udaljeno samo nekoliko klikova mišem, pa taj klik često
postaje prepreka, odnosi su površni i svima je lakše sakriti se
iza ekrana nego razgovarati uživo. A u komunikaciji uživo
najranjiviji smo, otkrivamo ekspresije lica i osjećaje. Osobno
sam uvijek za susret – kaže Ivana Mrčela, rođena
Čakovčanka sa zagrebačkom adresom.
Završila je srednju školu za dizajnera unutarnje arhitekture pa
otuda i njena strast za piljenjem. Vlasnica je dvije diplome,
Akademije likovnih umjetnosti, gdje je diplomirala u klasi
Svjetlana Junakovića i Tekstilno-tehnološkog fakulteta na kojem i
radi kao docentica i predaje kreiranje odjeće i modnu
ilustraciju.
– Smiješno mi je koliko se puta uhvatim kako citiram svoje
profesore i ponavljam: “Svaki dan treba crtati, treba biti u
kondiciji, stalno uz tebe mora biti blokić…” Dakle, oni su meni
to govorili, a ja to sada govorim svojim studentima – istinu koja
im je možda smiješna, kao što je nekoć bila i meni, ali jedina
pali i na tome inzistiram. Danas je biti umjetnik teže nego ikada
i što ranije moraju početi kreirati svoju priču. Treba grabiti
sve šanse koje se pružaju i jednostavno moraju puno raditi – kaže
Mrčela, inače zaljubljenica u modu od 30-ih do 60-ih godina
prošlog stoljeća, kakvu i privatno odijeva. Privlačnost prema toj
estetici vuče, kaže, iz djetinjstva kada su njeni roditelji
slušali rockabilly glazbu. Baš kao što i gen za crtanje vuče od
oca, poznatog karikaturista Mladena Mrčele, čije crteže i danas
nalazimo u novinama.
– Sjećam se kako sam prije škole gutala cikluse filmova Marilyn
Monroe koji su išli na HRT-u i uživala u toj modi. Nakon što sam
obrstila cijeli bakin ormar, u srednjoj školi počela sam si i
sama šivati. Poslije sam ušla dublje u taj svijet, otkrivala
rockabilly bendove, počela pohoditi festivale na koje dolaze
ljudi iz cijelog svijeta s automobilima iz 50-ih godina i gdje se
glazba pušta s vinila. Početkom lipnja u Medulinu je “Tear It
Up!” festival za koji radim vizuale, pa ću i sama uletjeti u tu
vremensku kapsulu – kaže umjetnica iz čije je ljubavi prema
vintageu proizašao i sjajan umjetnički projekt “Moja odjeća
gospođe M. D.” kojim se predstavila na Trijenalu hrvatskog
kiparstva u Gliptoteci.
– Moj prijatelj staretinar jednog me dana nazvao iz stana u
blizini Zvonimirove ulice koji je bio pet godina zatvoren nakon
smrti vlasnice, gospođe M. D., i u njemu više nije bilo
namještaja, ali ostala su tri ormara puna ženske odjeće. Gospođa
M. D. bila je pravnica i bavila se baletom, a na blogu o
putovnicama pronašla sam i njenu putovnicu kao raritetan
primjerak činjenice da je 50-ih godina netko iz Jugoslavije
putovao brodom u Japan. Osim što me zaintrigirala kao osoba,
zanimljiva je bila i činjenica da mi je sva njena odjeća
pristajala u milimetar. Kao da je šivana za mene. I počela sam
razrađivati ideju kako umjetnički prikazati odjeću koja mijenja
vlasnika, tijelo i ostavlja trag na svakom novom nositelju. Na
kraju sam na prozirne navlake precrtala njenu odjeću i šivaćom
mašinom “iscrtala” te obrise… I danas nosim njene haljine,
cipele, kupaći kostim, kaput i veste i super se osjećam u tim
stvarima. Nemam lošu vibru prema nošenoj odjeći, a k tome i
recikliram – kaže Mrčela.
I dok imamo priliku u Karlovcu gledati njenu aktualnu izložbu,
još jedan njen projekt putuje Hrvatskom. Riječ je o već
spomenutim likovima s 3D naočalama, “We are watching you”, koje
će u srpnju izložiti i u riječkoj Galeriji Kortil. – Za tu
izložbu radim i rad velikih dimenzija 3X9 metara na kojem će svi
moji likovi s naočalama sjediti u publici, a ispred njih ću
smjestiti spotlight za posjetitelje na kojem će se suočavati s
publikom. Tu je i najprisutniji taj Warholovski utjecaj i
njegovih 15 minuta slave ili u ovom slučaju koliko god minuta
slave posjetitelji požele. Uglavnom, kada sam krenula s
izlaganjem ovog ciklusa, nisam imala posjetnice i pomislila sam
kako bi bilo zgodno umjesto njih izraditi naljepnice tih likova i
taj potez se pretvorio u superpriču. Naljepnice su se raširile po
cijelom svijetu pa mi ljudi stalno šalju fotografije na kojima je
prikazano kako ih nalaze na ulicama od Osla i Stockholma do
Bangkoka, Saigona i Berlina. Postale su svojevrsni mini street
art – govori Ivana životno se opisujući kao optimistica koja i u
problemima traži dobre stvari. Lako je potonuti, kaže, ali ne
dopušta da je negativa zakopa u baru iz koje je teško iskoprcati
se.
– Nikada Dnevnik neće početi viješću o svjetskom uspjehu
znanstvenika, o lijepoj izložbi… kreće s lošim vijestima pa ga
volim preskočiti. Žao mi je što kulturna i modna scena pate i
ponavljam ono što govore svi – nemamo tržište umjetnina, a grad
nam je pun praznih prostora koji bi, da se daju na korištenje,
bili velika pomoć mladim umjetnicama, a i grad bi živnuo. O
odlasku iz Hrvatske za sada ne razmišljam, uzdat ću se u internet
i mogućnost da s jednog mjesta budem prisutna svugdje –
zaključuje Ivana Mrčela.