Svake godine se u župi sv. Katarine u Gornjem Mihaljevcu 20. kolovoza održava proščenje za “Krolovo”, tj. u čast sv. Štefana Krala. Ako prošećemo kroz povijest, prvi podatak u temeljima župe Gornji Mihaljevec nalazimo daleke 1660. u zapisima “Kanonske vizitacije za godinu 1660.”. Rukopis se nalazi u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu.
U zapisu pored ostalog stoji “U Mihaljevcu je drvena kapela sv. Katarine, koja spada pod župu sv. Jurja u Jezeru.” Za 1688. godinu u zapisima i zapisima piše: “U Gornjem Mihaljevcu u to vrijeme postoji kapela sv. Katarine, oko koje se nalazi i groblje. Kapela je bila građena od hrastova drveta na zidanom temelju, ali nije bila potaracana. U drvenom tornjiću visi malo zvono. Župljani namjeravaju naskoro graditi zidanu kapelu. U tu svrhu već privažaju građevni kamen.”
Za 1698. godinu piše: “Nedavno je u Gornjem Mihaljevcu sagrađena zidana kapela sv. Katarine.” U zapisima za 1747. godinu piše: “U Mihaljevcu postoji zidana kapela sv. Katarine, koja je pokrivena criepom, a popođena ciglom. Na području ciele župe stanuju sami katolici, koji se svi o Uzkrsu izpoviedaju; javnih grješnika nema”.
U Mihaljevcu je godine 1789. osnovana posebna župa, dok je prije toga spadala pod župu u Sv. Jurju na Brijegu. Dotadašnju kapelu zamjenjuje župna crkva Svete Katarine. Nakon sloma Zrinskih i okupacije njihovih posjeda 1671., Mađari su vladali Međimurjem. Godine 1849. ban Josip Jelačić oslobodio je kraj od Mađara, što je bio ključan politički događaj, te on ostaje pod hrvatskom vlašću sve do 1861. kada ga ponovo okupiraju Mađari.
Usprkos kasnijim nastojanjima mađarskih vlasti da suzbiju hrvatski nacionalni osjećaj, s vremenom su se javljali sve brojniji hrvatski intelektualci, koji su se zalagali za što čvršće povezivanje s Hrvatskom. U vrijeme mađarske aneksije hrvatsku je nacionalnu svijest naročito očuvala Katolička crkva, putem hrvatskih svećenika i hrvatskog jezika u bogoslužju.
09. siječnja 1919. održana je u Čakovcu, u nazočnosti 10 000 žitelja Međimurja, Velika narodna skupština, kada je na Franjevačkomu trgu, nakon svete mise, usvojena Rezolucija o odcjepljenju Međimurja od Mađarske i pripajanju Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Te četiri godine mađarske okupacije bilo je vrijeme žestokoga nastojanja da se pomađari ne samo Međimurje – među ostalim, tada je izmišljen i “muraközi nyelv- megyimurski jezik” – nego i ostali nemađarski krajevi pod zajedničkom “krunom sv. Stjepana”.
Sastavni dio takvih nastojanja bila je i proslava blagdana tih svetih kraljeva, posebno onoga najvećega, najzaslužnijega i u svakom smislu prvoga, “svetoga Štefana Krala” koji se slavi 20. kolovoza. Razumije se da takvih proslava izvan “trianonski okrnjene” Mađarske nije moglo biti, ali su zato bile nastavljene kad je, gdje je i koliko je “Trianon” bio poništen.
S Međimurjem je to bilo 1941. godine, u tri etape. U taj kraj, u kojemu je NDH bila proglašena i zaživjela prije nego u Zagrebu, mađarska je vojska okupirala Međimurje 16. travnja, potom je 9. srpnja uvela vojnu upravu, time i formalno proglasila “okupaciju”, a konačno je tek 16. prosinca parlament u Pešti odlučio o njegovoj aneksiji. Te je godine prvo “Štefan-Kralovo” u Čakovcu i župi Svete Katarine u Gornjem Mihaljevcu bilo relativno skromno proslavljeno.
Ali je zato sljedeće, 1942. godine “svetek Štefan Krala” bio na visini. Bila je uistinu u svakom smislu velika proslava, zapravo i najveća za četverogodišnjega razdoblja mađarske vlasti u Međimurju. Sljedeća je bila već u jasnom znaku prekretnice na svjetskim bojištima, a ona poslije nje bila je kao varljiva slamka spasa za koju se hvataju samo očajnici ostali već bez ikakve nade. U Čakovcu nije bilo daljnjih proslava toga “svetka”, a u Gornjem Mihaljevcu proslava svetka “Krolovo” se održalo sve do današnjih dana.
Četiri godine Međimurje se nalazi u sastavu Mađarske, a ponovno je krajem Drugoga svjetskog rata vraćeno u sastav Jugoslavije te ušavši u sastav tadašnje federalne Hrvatske, dalje dijeli njezinu povijest. Danas čini jednu od hrvatskih županija. Sudbinu Međimurja dijeli i župa Svete Katarine u Gornjem Mihaljevcu, a za uspomenu na drage okupatore Mađare i dalje slavi njihovog “svetoga Štefana Krala”.
Kao što je vidljivo iz povijesnog pregleda u vrijeme mađarske aneksije prije Drugog svjetskog rata hrvatsku nacionalnu svijest je naročito očuvala Katolička crkva, putem hrvatskih svećenika i hrvatskog jezika u bogoslužju. Pa je povijesno nejasno koji su razlozi naveli župu “Svete Katarine” u Gornjem Mihaljevcu da prihvati i do današnjih dana zadrži nametnutu proslavu tuđinskoga kralja, ma koliko on bio svet, jer sa Međimurjem, a posebice sa Gornjim Mihaljevcem on nema baš nikakve veze.
Povijest o svetom “Štefanu Kralu” govori da je bio prvi ugarski kralj iz dinastije Arpadovića. U knjigama se vidi kao Stjepan I. a za kralja je bio proglašen 1000. godine. Uspio je srušiti naraslu moć plemstva i postati vlasnik prostranih posjeda u Ugarskoj. U njegovo vrijeme izgrađuje se feudalno društvo u državi.
Uz pomoć kršćanskog svećenstva u njegovo doba završeno je i konačno pokrštavanje i prihvaćanje kršćanstva kod Mađara. Stjepan I. se opredijelio za zapadno kršćanstvo, pa je Katoličkoj Crkvi dodjelio ogromne posjede. Osnovao je prve nadbiskupije (Ostrogon i Kaloča) u Kraljevini Ugarskoj. U Ugarsku je pozvao i benediktince radi širenja kršćanske kulture i pobožnosti. Papa mu je godine 1001. dodijelio titulu apostolskog kralja koju su nosili svi ugarski kraljevi.
Zbog odanosti kršćanstvu i papi proglašen je svecem. Ostaje dvojbeno je li proslava “Krolova” u Gornjem Mihaljevcu ostalo kao izraz odanosti mađarskoj kruni ili kao revolt i izraz nezadovoljstva novoj komunističkoj vlasti? Ali osamostaljenjem Hrvatske 1990. godine, proščenje za “Krolovo” u župi Svete Katarine u Gornjem Mihaljevcu gubi svaki smisao, pa čak i ako se pozovemo na tradiciju.
Dokaz tome je sve manji odaziv pučanstva na tu manifestaciju, a sve veći odaziv na proščenje za “Svetu Katarinu” 25. studenog, koje se počelo održavati u samostalnoj Hrvatskoj. Sveta Katarina Aleksandrijska (kip na glavnom oltaru crkve u Gornjem Mihaljevcu), nazivana još i Katarina Sinajska smatra se sveticom i mučenicom u istočnoj i u zapadnoj Crkvi.
Prema predaji, Katarina je bila lijepa mlada Egipćanka koja je, u trenutku kad je upravitelj Maksimin Daja preuzimao vlast u Aleksandriji, bila pozvana na svečanost koja je uključivala i pogansko žrtvovanje životinja. Katarina je odbila u tome sudjelovati zbog svoje kršćanske vjere. To je posebno naljutilo Maksimina, te se ne mogavši slomiti Katarinu, razbjesnio se i dao načiniti posebno mučilo – kotač s bodežima, koji će je sasjeći.
No, to se mučilo raspalo. Tada je mučenica odvedena izvan grada te joj je odrubljena glava. Taj dan se slavi i kao dan općine Gornji Mihaljevec te bi bilo krajnje vrijeme da i župa “Svete Katarine Djevice Mučenika”koja pokriva administrativno područje općine prestane slaviti tuđinske kraljeve.
