Je li napokon vrijeme da nastavnici dobiju status kakav zaslužuju, pa će ih i djeca više poštovati?

Ispalo je nekako najpoštenije. Nastavnik koji nikako nije smio nasrnuti na učenike dobio je opomenu pred otkaz i još jednu priliku, kažnjeni su i učenici, birokrati će u zapisnik unijeti da škola nije poduzela sve što je trebalo, ministrica Divjak pripremit će akcijski plan prevencije nasilja u školama i spriječiti najavljene nastavničke prosvjede... No, ono najvažnije što je donio incident u Tehničkoj školi Čakovec zapravo je reakcija javnosti i gotovo unisona podrška nastavniku. Nakon prve vijesti o incidentu sve je išlo prema onome da je opet neki nastavnički Grinch djeci ukrao snove.

Prvi komentari bili su: “Vidio bi on da je napao moje dijete!” ili “Što takvi imaju raditi s djecom!?” A onda je profesor progovorio. Umjesto da šutke u zapisnik izdiktira što se dogodilo, on je javno rekao da ga je sram, ali da je zlostavljan na svojem radnom mjestu. I eto preokreta!

Iz sata u sat stizale su na društvene mreže reakcije roditelja koji su sami počeli pisati o tome da današnja djeca ne trpe autoritete, da su neposlušna, da su neodgojena, da samo sjede doma pred videograma, da se neposluh nekad (i) u školama rješavao nenastavnim sredstvima poput šibe i ćuške iza uha...

Roditeljima, koji moraju priznati da pred djecom znaju gunđati o težini testova i preopširnoj lektiri čime i sami podrivaju autoritet nastavnika, u tom javnom osipanju žuči pridružili su se i sami nastavnici, koji su nizali svoja iskustva u učionicama među kojima su neka zvučala kao prizori iz “Pretkazanja” ili “Djece kukuruza”.

Zar to naša djeca rade, čudili su oni koji u svakom djetetu vide samo ono neiskvareno i nevino. I što sad dalje? Hoće li Ministarstvo nastavnike proglasiti službenim osobama pa im dati sašiti i neke uniforme, poput policijskih? Možda im daju i razblaženi suzavac? Ili je možda vrijeme da ih se oslobodi silne papirologije i tereta da će inspektori u svakoj prijavi nasilja ionako pronaći neku grešku u koracima. Pa radije trpe i šute.

Je li napokon vrijeme da dobiju status u društvu kakav zaslužuju, pa će ih i djeca gledati s više poštovanja? Prof. Dragičević nije želio šutjeti i pokrenuo je lavinu. Ako ijedan roditelj sjedne doma s djetetom i porazgovara o nasilju, vrijedilo je. A djeca su nam takva kakvo je i društvo.