Svjetski dan plesa obilježava se 29. travnja, a kroz priču Slavka Vadlje otkriva se kako se nekada plesalo u Međimurju.
Svjetski dan plesa obilježava se svake godine 29. travnja i posvećen je umjetnosti pokreta kao univerzalnom jeziku koji nadilazi kulturne, jezične i društvene granice. Datum nije odabran slučajno, povezan je s rođenjem Jean-Georges Noverre, jednog od pionira modernog baleta koji je ples približio široj publici.
Ovaj dan ustanovio je Međunarodni plesni odbor ITI pri UNESCO 1982. godine, s ciljem poticanja sudjelovanja u plesu i podizanja svijesti o njegovoj važnosti.
U širem smislu, Svjetski dan plesa slavi raznolikost plesnih stilova – od klasičnog baleta i suvremenog plesa do folklora i uličnih formi – podsjećajući da ples nije rezerviran samo za profesionalce, već pripada svima koji se žele izraziti kroz pokret.
Svjetski dan plesa bio je povod i za novu anketu List Međimurje, koju možete čitati u novom broju u ponedjeljak 4. svibnja.
Kao uvod, donosimo štiklece o tome kako se plesalo nekada. Slavko Vadlja iz Zasadbrega, sudionik ankete, ispričao nam je ponešto o tome kako je naučio plesati, o povijesti disko scene u Čakovcu, te nekim nepisanim pravilima koja su se poštivala.
“Prije je svaki restoran imao plesnjake, plesali su se klasični plesovi. Kak’ bi se šaljivo narodski reklo, „cecek uz cecek, pupak uz pupak”. Muški je moral imati kontrolu, voditi ples. Nebreš se držati na šest metri jedan od drugoga, kak bi to zgledalo? Osim toga, moraš osjetiti ritam i moraš osjetiti partnera. No postojao je kodeks ponašanja, nije se hvalilo reckama na kundaku. I niste prije dolazili ni u diskač u trenirki i tenisicama kao danas. Bilo je stila i kad su se pojavile traperice, to je bio trend jer se i glazba mijenjala“, kaže Vadlja.
Prve plesne pokrete i klasične plesove naučio je od majke, a zatim je išao i u plesnu školu.
“Majka je vrlo dobro plesala, a učila me jer su se morale znati osnove. Rekla je: kaj me ne budeš negdi osramotil. Onda su počele i plesne škole, tamo sam bio asistent pokojnom Grabariću, siguran sam da ga se mnogi sjećaju. Prva plesna škola bila je tu gdje je sad Međimurka, u Domu JNA. Onda smo prešli u Stari grad, v Rupu, pa smo bili jedno vrijeme u Centru za kulturu di je bil diskač, tu smo delali kak vunbacitelji. U to vrijeme nije bilo zaštitara, a delali smo prek čuvene Lire, najcrnije organizacije u bivšoj Jugoslaviji. Bio sam formalno prijavljen kao majstor rasvjete, ali tak smo delali, bila su takva vremena. Koncerti su bili u Partizanu, bil je diskač s disk-džokejem. On je svaku subotu dopelal kombija, onda smo sve zvučnike nosili na binu, a kad je završilo sve sami natrag u kombi. Ali jedva smo čekali tu subotu. Ne tolko zbog muzike nego zbog nekih drugih stvari, ali to je diskrecija kak bi se reklo. Prvi diskač imal je Bajber u centru Čakovca, a onda poslije u Starom gradu. Tam je već bil ozbiljniji diskač, ali je bilo puno vlage. Sve se zavuklo u odjeću, to je bil takšni miris kaj te bog oslobodi, ali nismo na to obraćali pažnju. Pijača, mogel si zgrabiti nekaj u prvih pol vure, onda posle nije bilo ničega“, prisjeća se Vadlja.
Za kraj, ispričao nam je i svoje mišljenje o tome kako se pleše danas.
“Mladi sve vide preko interneta, a plešu tak kaj misliš da ih je šlagiralo. Nisam pristalica tog cukanja. Ja volim engleski valcer. Kod današnjih plesova je jedino pravilo da nema pravila. Nisam već dugo plesao, ali jako sam to volio. No ples nikada ne zaboravljaš. To je kao vožnja biciklom.“
