U nastavku slijedi priopćenje Speleološke udruge Međimurje.
Već otrcano, ali uvijek valja ponoviti – sve što kratko traje je lijepo… Ne. Sve što traje je lijepo i kratko. Nema smisla. Sve što je lijepo kratko traje. Još jedna speleološka škola Speleološke udruge Međimurje je iza nas iz koje uspješno izlazi 5 novih speleoloških pripravnika nakon 4 izleta u kojima su posjetili 2 špilje i 3 jame.
Svaka speleološka škola ima svoje zahtjeve koji se usklađuju s planom i programom Komisije za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza. Tijekom ove, ali kao svake prethodne školarci su imali za zadatak proći nekoliko speleoloških objekata, spustiti se samostalno u jedan dublji od 30 metara, pokazati znanje o prvoj pomoći i orijentaciji te znati pokazati i objasniti osnovne uzlove/čvorove. Je l’ čvor, je ‘l uzao, to prepuštam drugim kolegama koji će definirati.
Uz ovaj uvod formalnostima, što reći još o školici? Imao sam 5 divnih i sposobnih školaraca, podršku cijele udruge i instruktora koji su mogli žrtvovati svoje vikende za izlete i prenošenje znanja novoj generaciji međimurskih speleologa te skoro svaki put naklonjeno vrijeme. Sve je započelo sredinom ožujka u predavaoni HGSS stanice Čakovec uz uvodna predavanja o speleologiji, orijentaciji, opasnostima i komunikaciji u speleološkim objektima. Ta znanja su imali prilike prvi put isprobati u Tounju, točnije u Špilji u kamenolomu Tounj, nedaleko Ogulina. Ondje su se školarci prvi put susreli s kretanjem u speleološkom objektu, mrakom, blatom, vlagom, klasičnim tehnikama u speleologiji, a i komunikaciji u speleološkim objektima, što su sve odlično savladali. Također imali su prilike i osjetiti manjak komunikacije van speleološkog objekta. Naime da bismo skuhali grah nakon napornog dana u kampu, zaboravili smo kupiti najvažniju namirnicu – Grah. Sreća pa smo imali trgovinu u blizini te je dan/vikend bio spašen.
Vikend nakon imali su priliku prvi put visiti sa stijene na Ravnoj Gori u blizini Filićevog doma. Upoznali su se sa spravicama, društvenoj opremi, osnovama orijentacije, sistemima izvlačenja unesrećenog i kako “plezati” na stijeni gor-dol. Potonje su ponovili uz nadopunu za prvu pomoć i samospašavanje dan kasnije na poligonu HGSS stanice Čakovec. Time su dobili dobru pripremu za prve ulaske u vertikalne speleološke objekte. Tjedan kasnije nam je vrijeme skoro poremetilo sve planove. Jaki vjetar, kiša i snijeg prekrižili su nam većinu terena pa smo morali dobro upregnuti vijuge gdje ćemo provesti vikend. Tradicionalna Matešićka i Kojina jama u blizini Slunja i Rakovice su otpale istog trena zbog nanosa snijega od 80 cm na nekim mjestima. Veljača prevrtljača, ali sa zakašnjenjem. Puno “verglanja”, provjeravanja snimki na autocesti i zvanja lokalaca urodilo je plodom i jamom Jankonkom u blizini Bosiljeva. Nakon prijatne kavice u Karlu, otišli smo prema jami koja se pokazala kao pun pogodak. Školarci su imali prilike vidjeti podvodni slap, valjati se u blatu i diviti se špiljskim ukrasima. Na prvoj polici jame odrađeni su prvi koraci ka izradi speleoloških nacrta. Druga polica donijela nam je predivne ukrase zbog kojih smo skoro ostali ondje spavati, ali glasni želuci i suha grla su rekli ne može. Restoran Bosiljevo u Bosancima nas je ugostio onakve blatne i jadne gdje smo napunili energije za povratak kući.
Predzadnji vikend se pretvorio u zadnji vikend kada je nekoliko školaraca naprasno otkazalo uz kisele osmijehe na licima. U toj situaciji jedino sam mogao slegnuti ramenima i reći dobro. Pala je odluka odrađivanja ispita – praktičnog dijela na Vražjoj i Bocinoj jami u blizini Ogulina, dvije jame duboke oko 70 metara, ali za potrebe škole smo se spustili samo do 50 metara dubine. Ondje sam ostao bez teksta – onako kako je trebalo biti. Nije bilo davanja uputa i nije bilo upozoravanja. Školarci su samostalno i bez (prevelike) muke odradili obje jame. Uspjeh smo proslavili uz roštilj i koktele od hmelja i grožđa. Zadnji utorak je bio pismeni ispit uz čvorove, orijentaciju i prvu pomoć te su svi položili uz pokoju manju grešku.
A što vele naši ovogodišnji školarci:
Hrvoje:
Kada sam se prijavljivao u speleo školu, mislio sam da otprilike znam što me čeka, ali ništa vas ne može do kraja pripremiti na stvarni susret s podzemljem. Bilo je ponekad i fizički zahtjevno. Ipak, svaki put kad bi ponestalo snage, začulo bi se naše poznato: ‘Gdje je zapelo?!’, što bi redovito izazvalo smijeh i dalo nam energiju da prebacimo spravicu preko zadnjeg sidrišta. Ono što ovu školu čini zaista posebnom nisu samo impresivne dubine podzemlja i savladavanje tehnike, već nevjerojatno zajedništvo koje se stvori kada s ljudima dijeliš sve nedaće, a posebno kroz zajedničko druženje uz večernju vatru u kampu.
Stjepan:
Speleološka škola je dobar fizički i psihički test, ali i prava avantura koja te brzo izbaci iz komfora. Ulazak u taj drugi svijet ispočetka je čudan, no nevjerojatno je kako ti brzo mrak, blato, vertikale i vlaga postanu potpuno normalno okruženje već nakon prvog vikenda. Svaki izlet je bio jedinstven, i svaka špilja i jama je imala svoju posebnu ljepotu i svoje lekcije koje su se nadovezivale iz izleta u izlet. Cijela ekipa instruktora bila je vrhunska i vidi se da znaju znanje, ali su mu pristupili bez onog klasičnog pametovanja. Nije bilo nepotrebnog forsiranja “avanture”, nego smo učili kako se kretati pametno i sigurno. Speleologija definitivno nije za svakoga, ali meni je, nakon planina, sjela kao logičan nastavak istraživanja prirodnih ljepota.
Ivor:
Pohađanje 11. speleo škole bilo je izuzetno vrijedno iskustvo. Tijekom programa imao sam priliku boraviti u špiljama i jamama te iz prve ruke učiti o tehnikama sigurnog kretanja u takvim zahtjevnim uvjetima. Posebno bih istaknuo kvalitetu vodstva, koje je bilo stručno, pristupačno i uvijek spremno pomoći. Uz to, upoznao sam velik broj zanimljivih i motiviranih ljudi sličnih interesa, što je dodatno obogatilo cijelo iskustvo. Kroz školu sam stekao puno korisnog znanja i vještina koje mi daju sigurnost i dodatni motiv za daljnje bavljenje speleologijom.
Krešo:
Ako se voliš valjat u blatu, biti “mrak” u mraku, vući se kroz uske prostore i istraživati podzemlja onda toplo preporučam speleo školu Speleološke udruge “Međimurje”. Uz sve navedeno, uživat ćete u prirodi spavajući u bivcima na +5C, u dobrom roštilju, hladnom osvježenju u kampu uz logorsku vatru i naravno imati super ekipu koja će vas naučiti sve što treba da postanete speleološki pripravnik.
Karolina:
Iako Međimurje nema špilja ni jama, mogli bi se iznenaditi informacijom da postoji “Speleološka udruga Međimurje” koja nama Međimurcima zapravo otvara vrata u svijet podzemlja. Tama, tišina i prostor koji te tjera da se prilagodiš. Nema prečaca, moraš usporiti, razmišljati i vjerovati sebi. Sve to bude mrvicu teže ako si (kao i ja) pomalo klaustrofobičan pa ideja provlačenja kroz uske prolaze u početku predstavlja izazov. Međutim, upravo tu dolazi ono najvažnije – ljudi. Okružena ekipom koja ulijeva povjerenje i sigurnost, sve je postalo puno lakše, a strah se s vremenom pretvorio u znatiželju i uzbuđenje. A onda po prvi put dođeš dolje, staneš u dvoranu i ostaneš bez teksta. Tišina nije prazna, nego puna. Čuješ svaku kap kako pada, osjetiš hladan zrak koji stoji i shvatiš da si okružen oblicima koji su oblikovani kap po kap i nastajali toliko dugo da ljudsko vrijeme nema nikakvu težinu.
