PRIČE IZ BOLNICE Doktorica Aleksandra došla s mora u Čakovec

Autor ovog priloga je kao pacijent Odjela pulmologije ŽB Čakovec imao prigode doći u kontakt s gošćom naše rubrike, Aleksandrom Marković (28), dr. med. Uz nju je bio i njezin mentor iskusni pulmolog Miroslov Horvat, dr. med.

Nakon, ne baš ugodnog pulmološkog zahvata, otišao sam iz ordinacije miran ispraćen riječima ohrabrenja… Dobio sam je od ekipe koja me je ‘obrađivala’, a dojmio me je sigurni pristup u radu mlade i ambiciozne liječnice koja je iz Bakra, gdje je odrasla, došla u ŽB Čakovec.

Kako?

– Kolegica i draga prijateljica mi je javila da se u Čakovcu raspisuje natječaj za anesteziologiju i pulmologiju. Poslala sam papire ne nadajući se ničemu. Prvi razgovor za anesteziologiju bio je vrlo različit od prethodnog i neuspješnog u Krapini, a na drugi za pulmologiju sam radi vremenskih prilika gotovo zakasnila – kaže naša sugovornica i u dahu nastavlja:

– Krčki most zatvorio se odmah nakon što sam ga prešla te su mi obilna kiša i vjetar onemogućili polazak na vrijeme. Pomislila sam kako to mora biti, da je znak da odustanem, ali kako mi odustajanje nije poznato, došla sam na razgovor pola sata prije, neispavana i u strahu od ponovnog neuspjeha. Sve je to nestalo kada sam sjela za stol s ljudima koji su pokazali zainteresiranost i volju, želju da me nauče i da mi pokažu što se sve može.

Sve su to tadašnji šefovi internističkih grana, a svi vrlo ljubazni i pristupačni – reći će pohvalno o svojim prvim dojmovima.

– Pomislila sam, ako i ne dobijem priliku da se dokažem kao adekvatan kandidat barem su mi dali priliku da progovorim o sebi. Poslije razgovora dr. Kovačević provela me bolnicom, ni dan danas ne znam kojim me to putovima vodila, razmišljala sam samo kako ne pasti u cipelama i zamijetila kako bolnica ne miriše kao bolnica. U rujnu 2016 godine dobivam pozitivan odgovor i priliku da vidim je li pulmologija to što želim – bio je odgovor na uvodno pitanje.

Tko je naša sugovornica?

– Odrasla sam u Bakru, okolica Rijeke. Srednju medicinsku školu, usmjerenje za medicinsku sestru završila sam 2008. godine. Moj prvi pokušaj da upišem medicinu bio je neuspješan, sa samo 4 boda manje (jadan krivi odgovor) koji me dijelio od željene medicine. Odlučila sam ne posustati te se godinu dana pripremati za ponovni prijemni ispit.

U rujnu 2008. godine uspješno upisujem OPUZ (organiziranje, planiranje i upravljanje u zdravstvu) no dobivam i odgovor iz bolničkog centra kojim mi se odobrava stažiranje u zanimanju medicinske sestre. Odlučujem se za paralelan rad i studiranje. Studij medicine u Rijeci započela sam godinu dana kasnije, 2009. godine te diplomirala 2015. godine. Staž u zanimanju liječnika u trajanju od 5 mjeseci odradila sam u KBC Rijeka, a potom se zapošljavam u turističkoj ambulanti u Baški na otoku Krku.

Od kada i zbog čega datira vaša povezanost s medicinom? Kako je počelo?

– Majka mi je znala reći kako sam htjela biti policajka, a povremeno i vatrogaskinja, no rođenjem moje mlađe sestre, kada sam imala 12 godina, sve postaje vrlo jasno. Moja sestra boluje od Downovog sindroma te ima tešku srčanu bolest koja postepeno postaje neizlječiva, a moje usmjerenje nije odluka već prirodan odabir. Ništa drugo me nije zanimalo, ni u čemu se nisam mogla vidjeti osim u medicini kao liječnica – kaže s dozom tuge i stalno priutnim mislima kako ‘sekici’ olakšati dane u bolesti.
Vrijeme nakon diplome?

– Vrijeme nakon diplome bilo je vrijeme teških odluka i velikih promjena. Obzirom da sam studirala u Rijeci i živjela kod kuće u vrijeme studiranja, prvi posao značio je i odlazak iz sigurnosti doma i mamine kuhinje. Moj prvi posao bio je logistički i medicinski težak. Dobiti ambulanti za voditi kao mladi liječnik bez iskustva i uz jako malo osoba na koje se možete osloniti je vrlo zahtjevno. Odselila sam se u Bašku uz kolegicu gdje smo skupa muku mučile no iz svega izvukle puno iskustva, dobrih i loših-rekla je u prvim koracima samostalnog rada u zdravstvu.

Rad u turističkoj ambulanti ograničen je na tri mjeseca u vrijeme turističke sezone te je bilo potrebno pobrinuti se da u listopadu ne sjedim doma nezaposlena. Vidici su mi bili široki, nisam se ograničavala ničime. Htjela sam se okušati u radu na hitnoj medicini no tu i tamo sam pogledala raspisuje li se natječaj i gdje koja specijalizcija. Ono što je mene zanimalo bili su anesteziologija, kardiologija i pulmologija.

Nisam htjela žuriti u specijalizaciju jer sam smatrala da bi bilo dobro još malo razmisliti o svemu. U srpnju raspisuje se natječaj za kradiologiju u Krapini te ulazim u uži krug izbora i dobivam poziv za razgovor.- kaže opisujući ranije spomenute neugodne trenutke u krapinskoj bolnici, a koje želi što prije zaboraviti.

Kako ste ovdje prihvaćeni?

– Hm, jesu li me prihvatili? Mislim da to morate pitati ljude s kojima radim. Ono što ja mogu reći je da mi je vrlo ugodno raditi ovdje. Odnosi su nam odlični neovisno radi li se o starijim ili mlađim kolegama. Kada ne znam ili mi treba pomoć svjesna sam da mogu pitati bilo koga i da mi neće okrenuti leđa. To je razlog zašto sam i ostala, dobra radna okolina – reći će pozitivno o sadašnjem okruženju.

Zbog čega pulmologija?

– Sve tri specijalizacije koje sam gore nabrojila interesirale su me više od ostatka medicine. Pulmologiju kao takvu zavoljela sam tek kada sam ušla u cijelu problematiku plućne patologije. Sada se ne vidim nigdje drugdje nego točno tu gdje jesam – kaže iskreno i zadovoljno.

Zahtjevnost posla?

– Rad s ljudima iznimno je težak. Kao i svaki posao kada ste na početku. Teško je i zahtjevno, traži smirenost kada biste najradije iskočili iz kože te oštar stav iako biste najradije plakali zajedno s osobom. Kritičko razmišljanje kada biste se najradije uvukli u krevet te objektivnu procjenu usred noći. Po uzoru na starije kolege, postaje lakše s godinama pa ja čekam te godine.

Kako ocjenjujete svoje pacijente?

– Kao i svugdje, ima različitih karaktera. Od odgovornih i suradljivih do vrlo nekritičnih. Najviše svog radnog vremena provodim na OHBP-u gdje se susrećem sa ljudima svih dobnih skupina i različitih karaktera.

S obzirom na govor različitih podneblja, kako ste se snašli u komunikaciji? Da li sve razumijete?

– To je posebno poglavlje seljenja u ovaj kraj. U početku, a povremeno i dan danas jednostavno ‘vičem upomoć’ jer zaista ne razumijem. Većinu doduše shvaćam ili shvatim iz konteksta, a i kada ljudi primijete da nisam iz ovog kraja, a primijeti se, potrude mi se objasniti. Postalo mi je lakše kad sam shvatila da se ljudi iz ovoga kraja međusobno teško razumiju. Ponekad to zna biti jako simpatično, često se našalim na svoj ‘doseljenički’ račun.

Malo šale, koje su vam riječi nerazumljive?

– U početku je sve bilo nerazumljivo. Dvostruke negacije, pitati nekoga koliko je sati (i sada preračunavam u glavi kada mi se kaže da je npr. pola tri). Obično bi osoblje OHBP-a zvala kao prevoditelje. Jedna od situacija koje se rado sjetim je kada mi je starija gospođa rekla da joj je ‘mamica’. Ona ne zna kako to drugačije objasniti, a ja ne znam ni od kuda krenuti. Sada mi je to uz ‘praha’, ‘vruhnuti se’ te ‘ne vupati se’ najdraža riječ – okrenuli smo na šalu koja je ustvari zbilja.

Znate li “povući” po međimurski?

– Ne znam se još ‘spominjati’ po međimurski,ali moji roditelji i prijatelji iz Rijeke primjećuju razliku u govoru. Mislim da ‘kaj’ još dugo neću izgovoriti, a ako se omakne onda ćete znati da sam vaša, prava međimurska sneha. Šalim se malo, jednostavno mi je neprirodno namjerno mijenjati govor, ali moguće da će i to postepeno doći.

Stanujete u Čakovcu, Čakovec kao grad?

– Veselo je, uređeno i aktivno neovisno o vremenskim prilikama i neprilikama. U zimi život ne staje čak imam osjećaj da je aktivnije nego ljeti kada je većina na moru. Često me pitaju kako to da mi more ne nedostaje. Morate znati da sam ja more kao mjesto za odmor počela doživljavati tek kada sam se odselila, a to najbolje znaju moji najbliži koji primjećuju da se broj kupaćih kostima u mom ormaru naglo povećao. U vrijeme dok sam živjela na moru svako ljeto bilo je radno. Od zadnjeg dana škole, fakulteta do početka nove akademske godine. Tako sam si financirala sve aktivnosti i putovanja.

Njegovi ljudi?

– Nemam neugodnih iskustava, ako me to pitate-rekla je. Da na to smo mislili.-Smatram da je sve u tome kako se vi postavite. Ako ste na prvi pogled namrgođeni i hladni takav stav dobiti ćete i s druge strane. Tako je svugdje ne samo tu.

Planovi i želje vezani uz struku?

– Planova je puno, želja još više, ali trenutno sve što želim je ne razočarati ljude koji su mi dali priliku da se pokažem. Prvo naučiti hodati kako bi mogli trčati.

Za kraj?

– Jao, koliko sam toga rekla. Oprostite na opsežnosti svega ovoga. Lijepo je sjetiti se svega, ovo je zaista jedna dobra odluka i lijepa promjena. Svakako bi se htjela zahvaliti svima koji su uz mene u mojoj svakodnevnici i koji su mi olakšali ovaj proces odvajanja od poznate okoline te samim time postali ljudi na koje se mogu osloniti u teškim trenucima i tražiti pomoć bez srama i straha od odbijanja – rekla je.

Sudeći iz razgovora i sadržaja njezinih odgovora možemo zaključiti kako je doktorica Aleksandra u Međimurju našla sigurno tlo pod nogama, a da su joj pritom čvrsti oslonac oni s kojima svakodnevno živi i radi. U prilog tome idu i riječi Miroslava Horvata, dr.med. voditelja Odjela koji kaže kako je njegova mlada kolegica željna znanja kako teži da ga upije što više i da nastavi li tako naše zdravstvo može računati na dobrog mladog pulmologa.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije