Među suvremenim nakitom, kao inspiracija, bile su izložene i dvije poculice - jedna stara 100 godina, a jedna iz našeg vremena
U vijećnici Općine Sveta Marija danas, 8. travnja, predstavljen je nakit inspiriran svetomarskom čipkom – novi međimurski suvenir koji tradicijsku vrijednost prenosi u svakodnevicu.
Riječ je o jedinstvenom projektu koji se oslanja na svetomarsku čipku, dio nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske, a čija se vrijednost ne mjeri samo estetikom, već i pričama koje nosi.
Stoljeće između dvije poculice
Poseban trenutak predstavljanja dogodio se uz izložbeni dio na kojem su bile izložene dvije poculice – jedna stara gotovo 100 godina i druga iz današnjeg vremena. Obje imaju zajedničku nit – obitelj Kvakan.
Poculicu staru 100 godina izradila je baka Magdalene Kvakan, dok je novu izradila upravo Magdalena. Razlika između njih nije samo vremenska, već i u detaljima izrade koji ni danas nisu do kraja razjašnjeni.
Načelnica Đurđica Slamek pritom je naglasila kako postoje sitne razlike u tehnici, ali i da određeni dijelovi izrade još uvijek predstavljaju svojevrsnu enigmu.
“Možda neke metode ni naše čipkarice još nisu uspjele otkriti. Svetomarska čipka i dalje je pomalo neistražena misterija” poručila je.
“To je neprocjenjivo blago”
Magdalena Kvakan nije skrivala emocije. Ponosna na nasljeđe koje čuva, otvoreno je govorila i o razlikama koje je sama uočila.
“Otkrila sam da na mojoj čipki nedostaju dva reda prije završetka, takozvane ‘koščice’ ili latice. Upravo tu se vidi razlika između moje i bakine”, rekla je. Njezina poruka ide dalje od same tehnike.
“To je neprocjenjivo blago. Ako je moja baka prije sto godina radila čipku uz petrolejku, onda nemamo izgovora da to danas ne nastavimo”, dodala je, jasno apelirajući na mlađe generacije.
Svetomarska čipka nije samo rukotvorina – ona je proces, odnos i nasljeđe koje se prenosi bez pisanih pravila.
Umijeće izrade prenosi se s koljena na koljeno, s majke na kćer, s bake na unuku, iz srca u srce. To su znanja koja se ne uče iz knjiga, već kroz strpljenje, praksu i osjećaj. Upravo zato, unatoč stoljetnoj tradiciji, dio tehnike i dalje ostaje – neotkriven.
