Blagoslov hrane vrijedi manje ako je košara pokrivena ili čak na podu?
Donošenje hrane na blagoslov na vazmeno bdjenje ili uskrsne jutarnje mise, duboko je ukorijenjena tradicija među katolicima.
U svojim cekerima i košarama vjernici donose šunku, jaja, mladi luk, sol, korijen hrena, kruh, vino, kolače. Te se namirnice potom blaguju za doručak na sam Uskrs, što simbolizira obilje uskrsnog blagoslova.
Često su upravo obredi vazmenog bdjenja i jutarnje uskrsne mise ujedno i one najposjećenije jer na njih dolazi svekoliko pučanstvo koje voli doručkovati blagoslovljenu hranu. “Redovni” vjernici ponekad na to negoduju jer sjedeća mjesta znaju biti popunjena puno prije prije svete mise.
No hajde, rekli bi neki – bolje da dođu u crkvu ikad nego nikad, dokle god je to s iskrenom namjerom slavljenja Boga, a ne zbog pukog običaja blagoslova hrane.
Kada svećenik najavi čin blagoslova hrane, postupno se pojačava šuškanje u crkvi. Vjernici brže-bolje podižu košare s poda ili stolica, miču ukrasna pokrivala, a neki čak i razmataju alu foliju pa se miomirisi šunke, luka i jaja, šire crkvom – navodno “da se blagoslov bolje primi”.
Naravno da je svečanije i prikladnije primati blagoslov hrane u rukama, nego da je košara na podu, no vjerujte – blagoslov hrane vrijedi gdje god ona bila. Pokrivena ili nepokrivena, ona će u svakom slučaju biti blagoslovljena.
Ako pak mislite suprotno, sjetite se svećenikova blagoslivljanja ljudi: ako vas slučajno ne poškropi kapljica blagoslovljene vode, znači li to da niste blagoslovljeni? Ili da se primili manje blagoslova, nego osoba do vas na koju su sletjele čak dvije kapljice? Naravno da ne! Bitna je svećenikova namjera da blagoslovi sve ljude, odnosno u ovom slučaju svu hranu. Tamjan i blagoslovljena voda opažajni su dio blagoslova, a svećenikova namjera je neopipljiv dio, ali oboje tvori blagoslov. Na kraju krajeva, s kapljicom ili bez nje, važno je u što vjerujemo.
Još jedna od stvari koje ljudi čine prilikom blagoslova hrane jest ta da, najljepše rečeno, pretjeruju s hranom. Košare i cekeri se natrpaju količinom koju zasigurno ne pojedu za uskrsni doručak pa se onda ostatci hrane “vuku” po frižideru, a možda na kraju i bace.
Blagoslovljenu hranu bi se trebalo shvaćati ozbiljno i činiti ono što sama riječ i znači – blagovati. U čemu je poanta da nam ruke otpadnu od težine košare, a onda se kod kuće trpamo svom tom hranom, da slučajno ne propadne? To zasigurno nije blagovanje, već, usudimo se reći, jedan od sedam glavnih grijeha.
