Ugledni međimurski povjesničar mr.sc. Kalšan kritički se osvrnuo na film o Nikoli Zrinskom Čakovečkom i podsjetio na njegov stvarni značaj.
Nedavna pretpremijera igrano-dokumentarnog filma „Zrinski“ o Nikoli Zrinskom Čakovečkom u čakovečkom Centru za kulturu izazvao je veliku pozornost međimurske kulturne javnosti. Spektakularna predstava Zrinske garde uoči projekcije zagolicala je sve one koji su imali sreću dobiti mjesto u dvorani. Čak i razgovor s akterima, redateljem, glavnim glumcima, naratorom, kostimografom i vjerojatno savjetnikom na scenariju, uvjeravao je sve nas u ozbiljnost cijeloga projekta. A kada je počeo film i tijekom njegove projekcije, sva očekivanja su padala u vodu. Pala su u Dravu pod osječkim lučnim mostom sultana Sulejmana Veličanstvenoga.
Čak ni vrlo solidan doprinos dokumentarnom dijelu filma uglednih povjesničara Hrvoja Petrića sa Sveučilišta u Zagrebu te Sándora Benea iz Mađarske nije mogao većinu publike izvući iz nevjerice. Činilo se kako u izradi scenarija i u montaži filma nije bilo ni kreativnosti ni dosljednosti. Bilo je i čudnih insinuacija oko uloge brata mu Petra Zrinskog. Nikola Zrinski Čakovečki, umjesto europskog imidža, ispao je više kao lokalni akter koji govori smiješnom kajkavštinom, vozi tačke i sluša pažljivo kako mu supruga, inače „mala ženica“, Sofija Löbl docira o pitanjima europske politike. Oni koji nisu pomnije upućeni u povijest obitelji Zrinski, iz igranog dijela filma nisu mogli ništa razumjeti!
Šteta! Njegov život, ugled koji je uživao u Europi, velika priznanja koja su mu dodijeljena, hrabrost i značaj koji je imao za srednjoeuropske prostore zaslužuju dostojanstveniji i ozbiljniji prikaz njegovog djelovanja.
Kraljevski sjaj na čakovečkom dvoru
Nikola VII. Zrinski Čakovečki (Čakovec, 3. svibnja 1620. – Kuršanečki lug, 18. studenoga 1664.) bio je sin hrvatskog bana Jurja V. Zrinskog i Magdalene Széchy. Otac mu je umro kada je imao šest godina. Brigu o njemu i mlađem bratu Petru preuzeli su skrbnici. Obojica braće od djetinjstva bili su suočeni s ratnim okruženjem i borbama protiv Osmanlija. Kada je Nikoli bilo deset godina, a bratu Petru devet, odlaze u Graz, potom u Beč, gdje boraveći u isusovačkom odgajalištu završavaju humanističke znanosti, a četiri godine kasnije u Trnavi i retoriku. Bio je to tada uobičajen način školovanja djece iz aristokratskih obitelji. Nakon sedam godina izbivanja, u međuvremenu su bili u Italiji i Vatikanu gdje ih je primio papa Urban VIII, vratili su se u domovinu i odmah ušli u javni i politički život zemlje.
Prvi se put vjenčao 17. rujna 1645. s groficom Marijom Euzebijom Drašković. Euzebija mu se dopala, bila je lijepa, visoka i vitka djevojka aristokratskog držanja. Osim toga bila je nasljednica velikih imanja grofova Drašković, a Nikola je htio teritorijalno povezati svoje posjede od Mure do Jadrana. Na kraljev poziv, ubrzo po vjenčanju, Nikola se s postrojbom od 300 međimurskih konjanika pridružio banskoj vojsci u Tridesetogodišnjem ratu te se istaknuo u borbama protiv Šveđana.
Nakon šest godina braka, u kojemu je Euzebija nekoliko puta imala spontani pobačaj i nisu imali djece, supruga mu je umrla. Kada je morao vratiti posjede nakon suprugine smrti, zaratio je s grofovima Draškovićima. Nikola se 30. travnja 1652. ponovno oženio, ovaj put u Beču s barunicom Marijom Sofijom Löbl. Ona je bila dvorska dama, a otac joj je bio predsjednik Dvorskog ratnog vijeća, zapovjednik bečkog garnizona i vrlo utjecajan čovjek na Dvoru. Taj mu je brak bio ulaznica u najviše krugove Monarhije. Osim što je dobio voljenu ženu, ostvario je i svoje političke ciljeve. U tom je braku rođeno šestoro djece. Punoljetnost su doživjeli samo Marija Katarina Zrinska i Adam Zrinski. Marija Katarina je život provela u samostanu karmeličanki. Nikolu je naslijedio sin Adam rođen 1662. godine. On je ostvario Nikolin san aktivno sudjelujući u oslobođenju zemlje od Osmanlija.
Grof Nikola VII. Zrinski bio je miran, staložen, pouzdan, odmjeren, temeljit, neobično hrabar i vrlo pametan, empatičan, pošten i iskren čovjek, predan svojim ciljevima. Dobio je široko obrazovanje, govorio je nekoliko jezika i višestruki su bili njegovi interesi. Bio je bez sumnje jedna od najistaknutijih osoba hrvatskog i mađarskog političkog i društvenog života 17. stoljeća, pjesnik, vojni teoretičar, hrvatski ban, veliki župan, graditelj i humanist te u Europi poznati vojskovođa. Živio je kraljevskim sjajem na svom dvoru u Čakovcu.
Engleska biografija Nikole Zrinskog Čakovečkog objavljena u lipnju 1664. godine u Londonu opisuje ga na sljedeći način: “On je prikladne visine, više lijep nego visok, niti mršav niti debeo, ali u svakom pogledu skladan. Njegov izraz lica više je ozbiljan nego turoban, ulijevajući istodobno strahopoštovanje i pružajući ugodu sugovorniku. Njegovo oko je brzo i oštro, njegova kosa smeđa i lijepa. Pokreti i nastup su mu veličanstveni, ne kao posljedica prenemaganja već, po svojoj naravi…”
U kuriji marofa u Vulariji braća Nikola i Petar su sa svojim savjetnicima izradili tekst nagodbe o diobi posjeda. Sama dioba provedena je pred Zagrebačkim kaptolom 19. srpnja 1649. godine. Nikola je kao glava obitelji, kao što je bilo uobičajeno, preuzeo Međimurje kao najveći, najvažniji i najbogatiji obiteljski posjed, a uz to i posjede Vrbovec, Preseku, Rakovec te kuće u Zagrebu i Beču. Petar je dobio Božjakovinu, Ribnik, Ozalj i sva primorska i vinodolska imanja. Nikola je svoje sjedište imao u Čakovcu, a Petar u Ozlju.
Graditeljska djelatnost grofa Nikole Zrinskog Čakovečkog bila je usmjerena na rekonstrukciju kompleksa tvrđave i palače u Čakovcu. Projekt rekonstrukcije izgradio je talijanski arhitekt Filiberto Lucchese. Time je nastala peterokutna modernizirana utvrda, a njezin je novi izgled sačuvan na grafičkom prikazu čiji je autor Giovani Giuseppe Spalla s kraja 17. stoljeća.
Držeći da je došlo vrijeme ofenzivnih akcija na Osmanlije te da se zbog trajnog slabljenja osmanlijske vlasti otvaraju mogućnosti oslobođenja zemlje, Nikola Zrinski Čakovečki odlučio se na ofenzivnu politiku, a kao neposredna posljedica takve odluke bila je izgradnja utvrde Novi Zrin. Novi Zrin, simbol nove politike, započeo je ban Nikola Zrinski graditi na ušću Mure u Dravu, ali na lijevoj obali Mure dakle na turskom teritoriju 14. lipnja 1661. godine. Gradio se do ljeta 1662. godine. Kako je utvrda točno izgledala, danas je, nakon arheoloških iskapanja mađarske vojske, dobro poznato. Bila je to drveno-zemljana utvrda. U gradnji nije korišten ni kamen ni opeka.
U neprestanim, svakodnevnim sukobima s Osmanlijama posebno se ističe epizoda s upadom Tatara u Međimurje 17. studenoga 1663. godine. Banu Nikoli Zrinskom bilo je posve jasno da ga Osmanlije neće pustiti na miru. Zbog toga je već u siječnju iduće 1664. godine poduzeo poznatu „zimsku vojnu“ u južnoj Mađarskoj u kojoj je uništio nekoliko važnih turskih utvrda i zapalio most preko Drave kod Osijeka. „Zimska vojna“ odjeknula je Europom. Španjolski kralj Filip IV. odlikovao ga je Ordenom zlatnog runa, a francuski kralj Luj XIV. dao mu je naslov paira i 10 tisuća dukata nagrade.
Ubio ga Strahoninčanin?
Poslije Nikolinog neuspješnog zauzimanja najjačeg osmanlijskog uporišta tvrđave Kaniža, današnje Nagykanizse, Osmanlije su krenuli u napad na Novi Zrin. Borbe su započele 7. lipnja 1664. godine. Novi je Zrin branila njemačka posada, a u neposrednoj blizini bila je stacionirana njemačka vojska pod zapovjedništvom carskog generala Raimonda Montecuccolija. Nikola Zrinski bio je u to vrijeme u Čakovcu. Osmanlije su deset dana topovima granatirali tvrđavu, a 30. lipnja je u općem jurišu uspjeli osvojiti. Nikola je otvoreno za njegov pad optužio generala Montecuccolija. U Čakovec je banu Nikoli Zrinskom došao markgrof Leopold Wilhelm Badenski, vrhovni zapovjednik carske vojske u borbama protiv Turaka.
Vojne operacije nastavljene su u gornjem toku rijeke Mure te završene čuvenom bitkom kod Svetog Gotharda 1. kolovoza 1664. godine. U toj bitci Turci su teško poraženi i spriječeni u opsadi Beča. Sramni mir u Vašvaru, potpisan na štetu vitalnih interesa Hrvata i Mađara, bio je povod za „pobunu magnata“ ili poznati Zrinsko-frankopanski ustanak. Hrvatski ban Nikola Zrinski Čakovečki organizirao je nezadovoljnike i stavio se na čelo pobune. Ustaničko jezgro, pored brata mu Petra, činili su tada najistaknutiji mađarski velikaši palatin Ferenc Wesselényi, vrhovni dvorski sudac Ferenc Nádasdy i ostrogonski nadbiskup i mađarski primas György Lippai.
Izgledne ustaničke planove naglo je prekinula tragična smrt Nikole Zrinskog. Poginuo je u lovu na veprove u Kuršanečkoj šumi 18. studenoga 1664. godine. U dijelu hrvatske historiografije pojavilo se mišljenje da je na njega u lovu izvršen atentat. Po nalogu iz Beča navodno ga je ubio za to angažirani Stjepan pl. Poka, vlastelin iz Strahoninca koji je također bio sudionik lova – lovnik. Iza atentata trebala je stajati tajna policija. U arhivu tajne bečke policije nisu nađeni nikakvi dokumenti o organiziranju atentata. Njegova je smrt izazvala veliku žalost u Hrvatskoj i Mađarskoj, ali i u Europi.
Pokopan je 21. prosinca 1664. godine u obiteljskoj grobnici u Pavlinskom samostanu u Šenkovcu. Pogreb je vodio zagrebački biskup Petar Petretić. Tijelo mu je pokopano u mjedenom sarkofagu. U času njegova pokopa služile su se svečane mise zadušnice u Beču, Münchenu, Parizu, Madridu i Rimu. Organizirala su ih njegova braća vitezovi Reda zlatnoga runa. U brojnim europskim središtima objelodanjene su prigodne pjesme i grafike u čast i slavu hrvatskoga bana. Vijest o njegovoj smrti potresla je kršćansku Europu te izazvala radost među Osmanlijama.
Vitez zlatnog runa
Španjolski kralj Filip IV. diplomom izdanom u Madridu 20. travnja 1664. godine odlikovao je Nikolu Zrinskog Čakovečkog Ordenom zlatnog runa za izvanredne zasluge u borbama protiv Osmanlija. Diploma glasi:
PHILIP po milosti Božjoj, kralj Kastilje, Leone, Aragona, obje Sicilije, Jeruzalema, Portugala, Navare… Poglavar i suveren plemenitog i časnog Reda zlatnog runa… Radi unapređenja našeg spomenutog reda… ne samo da želimo zadržati stari sjaj reda već i povećati njegov ugled i čast, te upražnjena mjesta vitezova i braće popunjavati osobama koje su ih dostojne. Na poseban način informirani o dobrim osobinama, vrlinama, hvalevrijednom ponašanju, službi i zaslugama našeg vrlo dragog i uzornog rođaka, grofa Nikole Zrinskoga, bili smo skloni da ga izaberemo i odredimo kao viteza i brata našega Reda zlatnog runa, pri čemu se grof, kako nam je dao do znanja, osjeća vrlo počašćenim i na čemu je vrlo zahvalan. I to želimo učiniti na takav način da red dobije na sjaju i prestižu. Stoga mi dajemo do znanja i znamo, u vjeri i dobroj volji našeg uzornog šogora i nećaka Leopolda Ignaza, Božjom milošću rimski car, kralj Ugarske i Češke, vitez i brat našeg reda, molimo i pozivamo, te s ovim pismom tražimo da ovaj zadatak, dajući mu pri tom punomoć i mandat o dodjeli, naime da imenovanog grofa primi u naš red i preda mu lanac reda, da ga prije toga opremi mačem viteškog reda, ako to već nije učinjeno, i primi od njega uobičajenu zakletvu na statut i običaje reda. Sve to uz uobičajene ceremonije i proslavu, u nazočnosti vitezova i braće reda koji će moći nazočiti, te u nazočnosti našeg dragog i vjernog gospodina Jacquesa Bruneaua, viteza, savjetnika i rizničara reda, kojega u ovu svrhu šaljemo iz posebnih razloga koji nas na to navode… Kao svjedočanstvo toga vlastoručno smo potpisali ovaj dokument i na njega stavili pečat našeg reda.
Dano na dvoru u Madridu, Kraljevina Kastilja, 6. rujna, u godini milosti 1664., u 44. godini naše vladavine.
Kralj Filip, kralj i vojvoda od Burgundije, poglavar i suveren Reda zlatnog runa.
Pismo španjolskog kralja Filipa IV. adresirano Nikoli Zrinskom:
Dragi rođače. Kako bi proveo svoju odluku da Vas odlikujem lancem mog Reda zlatnog runa koju sam donio zbog Vaših dobrih osobina, služenja i zasluga, zbog zahvalnosti koju ste za to iskazali, nakon zrelog razmatranja i razloga koji su me na to naveli, dao sam nalog gospodinu Jacquesu Bruneau, vitezu, savjetniku i rizničaru ovog reda, da se s potvrdom o dodjeli koju sam izdao uputi k preuzvišenom, uzornom i moćnom knezu Leopoldu Ignazu po Božjoj milosti rimskom caru, kralju Ugarske i Češke, mom vrlo dragom i cijenjenom šogoru i nećaku, da Vas on u moje ime kao viteza i brata primi u moj red i preda Vam lanac reda, sve to – što ga osim toga molim – s uobičajenim ceremonijama i proslavama, o kojima će Vas rizničar obavijestiti. Tako ćete sve što će Vam moj vrlo dragi i cijenjeni šogor i nećak, u moje ime izjaviti, primiti i doživjeti kao od mene samog i za Vas će to vrijediti jednako kao da bih ja to osobno izrekao i učinio. U međuvremenu, dragi rođače, neka Vas Bog uzme pod svoju svetu zaštitu.
Dano u Madridu, dana 6. rujna 1664.
Kralj Filip
Na poleđini pisma stoji:
Dragom rođaku, grofu Nikoli Zrinskom, izabranom vitezu mog Reda zlatnog runa.“
Tadašnja europska javnost pomno je pratila život i djelovanje hrvatskog bana Nikole Zrinskog Čakovečkog. Čini se da je „zimska vojna“ na turski most kod Osijeka bio neposredni povod za njegovo primanje u taj najelitniji katolički viteški red Europe.
Orden zlatnoga runa jedno je od najljepših europskih odlikovanja, remek-djelo draguljarske umjetnosti. Njegovi počeci sežu u 1430. godinu kada ga je osnovao burgundski vojvoda Filip Dobri kao orden viteškog reda. Red je tijekom povijesti došao pod suverenitet kralja Španjolske. Kada je 1700. umro posljednji španjolski kralj iz dinastije Habsburg, došlo je do podjele u dva reda – na austrijski i španjolski.
Španjolski je Red zlatnog runa i danas najviše odlikovanje Kraljevine Španjolske. Cilj Reda od njegovog osnivanja bio je očuvanje katoličke vjere, zaštita Crkve i očuvanje besprijekorne viteške časti. Maksimalni broj vitezova prvobitno je bio ograničen na 31, kasnije na 52 viteza.
Nikola Zrinski Čakovečki je imenovan, dakle, vitezom Zlatnog runa. Svi su dokumenti bili pripravljeni i protokolirani, ali orden nije primio niti je svečano uveden u red zbog tragične smrti u lovu na veprove u Kuršanečkom lugu. Ceremonija za Nikolu Zrinskog Čakovečkog trebala se obaviti u Beču.
Za razliku od austrijskog reda viteza Zlatnog runa, španjolski red prima i okrunjene glave drugih vjera, ne samo katolike. Veliki majstor reda je Filip VI. kao aktualni španjolski kralj. Gotovo svi europski kraljevi i japanski car nositelji su Reda Zlatnog runa. Austrijska grana reda je ostavila počast isključivo za članove katoličkih kraljevskih i aristokratskih obitelji. U Austriji suverenitet nad redom ostao je pri dinastiji Habsburg, a aktualni je suveren Karlo Habsburški. Od Hrvata član Reda je od 2000. godine barun Nikola Adamović Čepinski. Član je i nadvojvoda Ferdinand Zvonimir Austrijski, sin nadvojvode Karla, nosi hrvatsko ime i krstio ga je pokojni kardinal Franjo Kuharić.
U vrijeme kada je vitezom Zlatnoga runa proglašen Nikola Zrinski Čakovečki red je imao 52 člana. Postojao je i poštivao se strogi numerus clausus. Novi se član nije primao tako dugo dok se smrću starog člana nije ispraznilo mjesto. Novi je član dobio regalije onoga koji je posljednji umro. Dakle, u protokolu za 1664. godinu pod brojem 460 upisan je Nikolaus, grof von Zringi (1620. – 1664.). Te je godine umro vitez član broj 448: Fabrizio II. Pignatelli, 3. knez principe di Noia. Naslijedio ga je Nikola Zrinski Čakovečki – vitez član broj 460. Koja slučajnost jer će jedna članica njegove obitelji 1719. godine postati gospodarica Međimurja – markiza Anna Maria Pignatelly de Pereguardo Althan.
Istaknuti i poznati vitezovi Zlatnog runa, suvremenici Nikole Zrinskog Čakovečkog, naravno uz španjolskog kralja i ostale Habsburgovce bili su Ivan II. Kazimir, kralj Poljske, Wenzel Eusebius von Lobkowicz, feldmaršal i predsjednik Dvorskog ratnog vijeća, Franz Wesselényi, grof von Hadad, mađarski palatin i istaknuti član ustaničkog vodstva, te Franz Eusebius von Pötting, diplomat i veleposlanik u Madridu.
Za kraj jedno pitanje za sve nas. Kakva bi bila sudbina bana grofa Petra Zrinskog pa potom i Hrvatske da je slučajno bio vitez Zlatnog runa?
