Bolnice često otpuštaju ljude starije životne dobi i vraćaju ih domovima i onda kada bi mnogi trebali biti pod stalnom liječničkom skrbi, tvrdi ravnateljica Suzana Belović
Redakciji lista Međimurje obratila se Gordana Žugec, čitateljica nezadovoljna načinom na koji je Dom za starije i nemoćne osobe u Čakovcu vodio brigu o njezinoj bolesnoj majci, koja je preminula. Ističe kako su sobe neuredne te da nisu obnavljane godinama.
Zbog osjećaja odgovornosti prema drugim korisnicima koji, kako kaže, žive u jednako lošim uvjetima i ne dobivaju adekvatnu skrb, želi upozoriti da je takvo stanje neprihvatljivo.
– Obitelji povjeravaju svoje najmilije Domu za starije i nemoćne osobe Čakovec u uvjerenju da će ondje dobiti adekvatnu brigu, sigurnost i dostojanstvo koje sami zbog životnih okolnosti više nisu u mogućnosti osigurati. Upravo zbog toga odgovornost ove ustanove i njezina osoblja mora biti iznadprosječna, a ne upitna. Zanemarivanje korisnika, nedostatak osnovne skrbi i neodgovornost osoblja koje je za tu njegu plaćeno ne mogu se opravdati nikakvim okolnostima.
Takvi propusti ne predstavljaju samo profesionalni neuspjeh nego i ozbiljno moralno pitanje. Korisnici doma su osobe koje u potpunosti ovise o drugima. Najmanje što se od navedene ustanove očekuje jest da prema svojim štićenicima postupaju savjesno, odgovorno i humano. Sve manje predstavlja ozbiljno kršenje povjerenja obitelji i osnovnih načela ljudskosti, navela je u pismu našoj redakciji G. Žugec.
Komentar smo zatražili od ravnateljice Doma Suzane Belović. Ponajprije izražava sućut obitelji, no kaže kako osoblje pruža svu potrebnu brigu korisnicima Doma, ujedno strogo poštujući upute liječnika.
– Obitelji pokojne korisnice izražavamo iskrenu sućut zbog gubitka voljene osobe. Svaki odlazak za obitelj predstavlja nenadoknadiv gubitak i bol koju je nemoguće umanjiti riječima, čega smo u potpunosti svjesni jer je to svakodnevica koju živimo. I Dom za starije i nemoćne osobe Čakovec mjesto je u kojem se, nažalost, završavaju ljudske sudbine. Realnost je da velik dio naših korisnika zbog životne dobi trpi i teške te kronične bolesti, a nerijetko je riječ i o bolestima u terminalnoj fazi.
Tako je bilo i u ovom slučaju; naša korisnica je u depandansi ustanove provela četiri godine svoga života, no zbog ulaska u terminalnu fazu teške bolesti krajem godine smo obitelji predložili preseljenje u centralnu zgradu ustanove zbog potrebe stalnoga nadzora korisnice. U depandansi nemamo uvjete za takav nadzor. Pri njezi korisnika i sveukupnoj skrbi strogo poštujemo upute liječnika te se pri davanju terapije striktno slijede upute iz medicinske dokumentacije koje ni u kojem slučaju ne smijemo mijenjati, u smislu smanjivanja ili povećavanja doze propisanih lijekova.
Naša pokojna korisnica je od početka 2026. godine do trenutka smrti u domu boravila samo 10 dana, a ostalo vrijeme je provela u bolnici. U bolnicu je ponovo otpremljena, po našem pozivu, zbog dodatnog pogoršanja zdravstvenog stanja te je tamo i preminula, pojašnjava Belović.
Krivi su liječnici?
Kako nastavlja, i ovaj tužni slučaj pokazuje da bolnice često otpuštaju ljude starije životne dobi i vraćaju ih domovima i onda kada bi mnogi trebali biti pod stalnom liječničkom skrbi. Što se tiče kritika na starost zgrade i uvjete boravka, moramo naglasiti da zgrada Doma jest starija, no energetski je obnovljena te se redovito održava. Upravo ove godine slijedi novo ulaganje osnivača, Međimurske županije, te će se pristupiti sveobuhvatnoj obnovi interijera, što dokazuje kontinuitet brige.
Također ističemo činjenicu da je izgled prostora manje važan od ljudske prisutnosti, suosjećanja i stručne skrbi, čega u našoj ustanovi ne manjka. Odgovorno tvrdimo da su naši djelatnici, koji su uz korisnike u njihovim najtežim trenucima, predani svom pozivu te da im je dostojanstvo svakog čovjeka na prvome mjestu. Istodobno želimo naglasiti kako ni za njih ti trenuci nisu laki.
Svjedočiti procesu odlaska, biti uz osobu i obitelj u posljednjim danima i satima života emocionalno je zahtjevno i traži empatične ljude, a naši zaposlenici imaju tu vrlinu, zato svakodnevno nastoje pružati toplinu, razumijevanje i podršku svjesni odgovornosti koju nose, zaključuje ravnateljica Belović.
Sve ih zatvoriti?
Podsjetimo i na ono o čemu smo pisali u listopadu prošle godine. Bez ikakve posebne reakcije prošla je informacija o nesvakidašnjoj smrti u jednoj privatnoj ustanovi koja skrbi o starijim i nemoćnim osobama u našem kraju. Na sjednici Skupštine Međimurske županije HSU-ov vijećnik Zlatko Marciuš rekao je da je u jednom staračkom domu umrla njegova susjeda i to od dehidracije! Prema vijećnikovim saznanjima, starije i nemoćne osobe često ne osjećaju žeđ pa bi o dovoljnom unosu tekućina za njih morali brinuti zaposlenici domova.
Nadzire li tko rad domova u Županiji, upitao je Marciuš pročelnicu županijskog Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb dr. sc. Sonju Tošić Grlač. Pročelnica je uz ostalo odgovorila da postoji posebno županijsko povjerenstvo koje utvrđuje minimalne uvjete za otvaranje doma, za licencu i za djelatnike.
No frapantan je bio dio njezinog odgovora u kojem je izjavila da (povjerenstvo) provodi redovne kontrole te izlazi na teren na temelju prijava, no, citiramo, kad bi se gledalo u detalje, najvjerojatnije bi morali zatvoriti sve domove u Međimurju… Javnost se s pravom pita kakvo je doista stanje u ustanovama koje skrbe o našim starijim i nemoćnim sugrađanima.
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3696
