Krilato carstvo u Čehovcu
Imaju više ptica nego Zoološki vrt u Zagrebu…
Ljubav prema pticama Sretan Baranašić gaji još od djetinjstva i tako već punih pola stoljeća. U svojoj kući u Čehovcu on i supruga Jasminka stvorili su pravo malo ptičje carstvo u kojem danas obitava dvjestotinjak egzotičnih ptica, više nego u Zoološkom vrtu u Zagrebu.
Od papiga uzgajaju roze kakadue, žutoplave are, žutočele i plavočele amazone, glantz papige, kao i četiri vrste egzota. Tu su i amadine, kanarinci, rujnice te više vrsta golubova, između ostalih probodeno srce, bronzanokrili, divlji i tamburin. U ptičjem društvu nalaze se i tetrijeb ruševac, nekoliko vrsta fazana i prepelica, no zvijezde ovog neobičnog jata su Roko i Ruža, dvije pitome are. Sretan ih hrani kikirikijem, a one mu bez straha jedu iz ruke i nagrađuju ga poljupcima.
– Imali smo i bijelog kakadua koji se zvao Koko, ali s njim su bili pravi problemi. Kod lese ispred kuće navečer se okupljala omladina, a on bi s njima znao razgovarati do kasno u noć. Nismo uopće mogli spavati, prisjeća se uz smijeh.
U grijanome
Posebno dizajnirane nastambe prilagođene su svakoj vrsti, s ugrađenim sustavom grijanja zimi i hlađenja ljeti. Upravo zbog grijanja računi su visoki, no Sretan kaže da mu je najvažnije da su ptice na toplom i sigurnom. Svoje ljubimce hrani najkvalitetnijom hranom iz uvoza, a redovito nahrani i divlje ptice koje slijeću u njegov vrt. Are, kaže, u obroku dobivaju i feferone jer pomažu probavi, dok se ostale vrste hrane voćem, jajima, sušenim crvima brašnarima i sjemenkama. Supruga Jasminka velika je pomoć u brizi oko ptica koje je i sama s vremenom zavoljela. Bez nje, kaže Sretan, ne bi bilo ni svega što danas imaju.
– U prvoj kući imali smo tristo parova papiga tigrica. To su bila dobra vremena, od zarade smo mogli svaki mjesec kupiti svinju. A onda je došla ptičja gripa i sve smo izgubili, govori Sretan.
Biti uzgajivač, naglašava, nije nimalo jednostavno. Za uzgoj egzotičnih vrsta potrebna je dozvola Ministarstva poljoprivrede na koju se čeka do dvije godine, a potrebno je poznavati i latinske nazive pojedine vrste.
– Malo nas je koji se time ozbiljno bavimo. Kad ptice imaju mlade, ne možemo nikamo jer ih treba hraniti više puta dnevno. Po „svježu krv” za razmnožavanje putuje se u inozemstvo kako bi se osiguralo zdravlje legla. Potrebno je tu puno rada i odricanja, ali ja nisam čovjek koji lako odustaje. Upravo one vrste koje je najteže uzgojiti, najviše me privlače. Volim izazove.
Svaka je posebna
Ističe kako postoji razlika između uzgajivača i preprodavača.
– Preprodavači gledaju samo zaradu. Strašno je u kakvim uvjetima neki drže ptice. Kada mi netko dođe i prvo pita koliko može zaraditi uzgojem, nikada mu ne bih prodao pticu. Ja sam ih uzgojio s pažnjom i ljubavlju i ne dam ih bilo kome. Ne dam ni da piju kloriranu vodu. Uzgojem se ne može baviti netko tko ne voli životinje. Stalno je potrebno učiti, istraživati i prilagođavati se.
Svaka vrsta zahtjeva posebne uvjete pa su tako are dobile gnijezdo izrađeno od bačve u kojem će, uz malo sreće, imati mlade.
– Arama trebaju četiri godine da dobiju potomstvo. Dogodi se i da parovi nemaju mlade. Mnoge su ptičje vrste monogamne. Trčke su, primjerice, cijeli život vezane uz jednog partnera, ne možete im nametnuti drugoga. I glantz papige se teško pare. Tetrijebi su posebno zanimljivi za vrijeme parenja jer su vrlo razmetljivi, podignu rep i prave se važni. Jako ih je zanimljivo gledati, kaže Sretan.
Za svoj rad dobio je brojne nagrade na natjecanjima, no to mu nije toliko bitno. Sretanu i Jasminki najvažniji je mir, a ljubav prema prirodi i životinjama je ono što ih povezuje. Ujutro na terasi zajedno piju kavu i slušaju pjev svojih ljubimaca. Često čamcem odlaze i na Dravu promatrati ptice, a vrijeme provode i u vrtu među cvijećem.
Sretan je sretan
Svestrani par nekada je uzgajao kokoši i patke, krave, ovce i koze, bavio se poljoprivredom, a Sretan se jedno vrijeme bavio i pčelarstvom. Postupno su smanjili broj obaveza u kojima im pomažu sinovi Tomislav i Robert, a ponosan je i na unuke.
– Unuk David pokazuje velik interes za životinje. Imamo još i unuke Luciju i Jakova koji također uživaju kada nas posjete i imaju priliku hraniti ptice. Najmlađi Ivano nedavno je navršio mjesec dana. Unuci su naša radost.
Neuobičajeno ime Sretanu je dala sestra Štefanija. Ima li nešto u tom imenu?
– Možda i ima, no sreću smo stvarali tijekom godina zajedničkog života koje su bile obilježene i mnogim teškim trenucima. Bitno je da je više bilo onih sretnih.
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3695
