Nakon jučerašnje svete mise u Murskom Središću, Ivan Risek je podijelio s okupljenima svoje svjedočanstvo obraćenja
Ivan Risek (57) iz Pušćina jučer je prvi put javno svjedočio trnovit put od posjete gatari pa sve do posjete crkvama do kojih ga je, kako kaže, vodio Božji glas.
Došao je s pripremljenih papirima, drhtavim rukama i knedlom u grlu – iako je znao da ga u publici nitko ne bi trebao osuđivati.
Naime, molitvena zajednica Kursiljo Nedelišće bila je u posjeti zajednici u Murskom Središću, a svetu misu su imali župnici Marijan Horvat i Ivan Herceg.
Svoje svjedočanstvo je započeo rečenicom da je iz katoličke obitelji i da je na nedjeljne mise odlazio sve dok se nije oženio.
“Na vjenčanju smo se posvađali, a želja dijela obitelji bila je da se rastanemo”, započeo je Risek priču.
Želja tog dijela obitelji se ostvarila – Ivan i supruga su se rastavili nakon 31 godine braka.
No, krenimo ispočetka. Nakon vjenčanja, Ivanu kreću problemi na poslovnom planu, posuđuje novac koji ne uspijeva vratiti, odlazi za Njemačku, no ni tamo ne pronalazi sreću u poslu.
Nakon nekog vremena, vratio se u Hrvatsku pa ponovno u Njemačku, a u međuvremenu su dobili kćer. Dobio je uvjete za kredit pa stradao na gradilištu nakon kojeg je uslijedio bolovanje od pola godine.
“Osjećao sam da se nešto događa oko mene – išao sam jedan korak naprijed, pa se vratio dva nazad. Vratio sam se na svete mise i nisam vidio pomaka. U tom očaju, slučajno sam došao do telefonskog broja gatare”, priča Ivan.
Tu je sve krenulo – gatara mu je govorila stvari o njemu koje je samo on mogao znati. Uvijek je imala krunicu u ruci i upaljenu svijeću, a prije seansi, zajedno bi se pomolili.
Ponudila mu je pomoći mu oko buđenja ujutro s čime je imao velikih problema, a nakon što je prihvatio njenu pomoć, problemi magično nestaju.
“Nakon toga sam joj počeo vjerovati. Uvijek kad sam imao neki problem, ja bih nju nazvao i ona bi sve riješila. Ubrzo sam dobio dobar posao i sve je sjedalo na svoje mjesto”, objašnjava Ivan.
Često bi posjećivao gataru i plaćao sastanke, a ona bi ga svakodnevno slala na misu. Nakon nekog vremena, dala mu je brošuru za škapular i rekla da će mu to puno pomoći.
“Radila mi je i goblene kao zaštite od zla poput Posljednje večere, Presveto Srce Isusovo i Marijino… Rekla mi je da za svaki ubod koji napravi na goblenu, izmoli tri molitve – Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu. Govorila mi je da skida uroke”, prisjeća se Ivan.
Stvari su krenule na bolje, dobio je još dvije kćeri, kupio još jednu kuću, zaposlio puno ljudi… Sve dok firma s kojom je surađivao nije propala i on je preko noći ostao bez ogromne svote novaca.
Situacija se ponovno činila bezizlaznom, a onda je na Mariji Bistrici kupio knjigu francuskog egzorcista i naišao na rečenicu iz Svetog pisma: “Gadite mi se svi koji vračarite.”
Te su ga riječi slomile i potpuno se predao Bogu. Nikad više nije zvao gataru, niti odgovarao na njene pozive.
“Vapio sam Gospodinu svim srcem. Jednom sam molio i osjetio sam prisutnost život Isusa pored mene, to je neopisivo. Taj osjećaj milost, ozdravljenja, topline, radost, suze, sve me to prožimalo”, nastavlja Ivan.
Nakon pročitane knjige svećenika Milivoja Bilobanića i jednog neplaniranog odlaska k njemu u Zadar, dobio je od njega zadatak moliti određenu molitvu tri puta dnevno.
Osim toga, morao je spaliti sve što mu je dala vračara i to izvan njegovog imanja, a pepeo prosuti u vodu tekućicu.
Nakon svake zadnje nedjelje u mjesecu, Milivoj Bilobanić je nad ljudima molio molitvu otklinjanja i pozvao Ivana da redovito prisustvuje, ako može. Za to nije imao ženinu podršku, no on je odlazio iz mjeseca u mjesec, sve dok se svećenik Bilobanić nije umirovio.
“Imao sam neki posao u Jastrebarskom, ali čuo sam Božji glas koji mi govori ‘Idi u Krašić‘ i ja sam otišao, iako sam bio zbunjen. Ušao sam u crkvu, a nakon pet minuta su ušle dvije časne sestre. Rekle su mi da će one moliti naglas, a ja sam im rekao da bih rado molio s njima. Nakon završene molitve, jedna od njih je otišla u sakristiju, vratila se s dvjema ružama u rukama i rekla mi: ‘U srcu sam osjetila da molite za dvije osobe pa Vam dajem dvije ruže’”, drhtavim glasom priča Risek.
Sljedeći tjedan opet ista priča – posao u Jastrebarskom, Božji glas ga zove u Krašić, on dođe u crkvu, kao i one dvije časne sestre, iako je vrijeme dolaska bilo drugačije od prvog puta.
“Opet smo molili zajedno, nakon čega mi je časna sestra rekla: ‘Vidim da ste u velikoj potrebi. Imam vremena za Vas.’ Položila je ruke na moja ramena, pomolila se, a ja sam odmah osjetio ogromno olakšanje”, priča dalje Ivan.
Nakon toga je Ivan posjećivao drugog svećenika koji je nad njim molio molitvu otklinjanja, pa je odlazio kod fra Ive Pavića u Šurkovac gdje je prvi put čuo molitvu u jezicima i svjedočio ozdravljenju nepokretnog čovjeka.
“Bogu ništa nije nemoguće, onima koji vjeruju. Bog me izvukao iz ropstva đavla, zahvalan sam mu za sve što je učinio i što čini u mom životu. Sad želim dati barem duplo za Božje kraljevstvo nego što sam dao vračari.”
Tim je riječima Ivan Risek završio svoje svjedočanstvo, nakon čega je uslijedio gromoglasan pljesak prisutnih.
Ovo je bilo Ivanovo prvo javno svjedočanstvo koje se skoro nije dogodilo. Svjedočanstvo je trebao držati netko drugi, no taj netko je bio spriječen. Htio je odustati, no Bog mu je opet šapnuo i rekao – “Idi.”
