U šetnji Lončarevim, romskim naseljem u blizini Podturna, saznali smo kako se živi u mjestu sa 370 stanovnika
U četvrtak, 29. siječnja, malo poslije 14 sati stigli smo u Lončarevo, romsko naselje nedaleko Podturna. Dočekao nas je Marijan Kalanjoš, 58-godišnjak, predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine u Općini Podturen.
Gospodin Kalanjoš ponudio nam je šetnju naseljem, koju smo rado prihvatili, a usput smo saznali više kako se živi u Lončarevu, što muči stanovnike, čime su zadovoljni i čemu se nadaju.
U razgovoru smo otkrili kako je Marijan Kalanjoš jedno od brojne djece u obitelji. “Roditelji su bili nemoćni, a bilo nas je mnogo. Ipak, učili su nas kako samo rad donosi kruh na stol.
Završio sam četiri razreda osnovne škole, no radim od malena. Čuvali smo krave u Križovcu, kasnije sam tamo kopao ugljen, a na kraju sam radio u građevini”, ispričao nam je Kalanjoš koji sa suprugom Grozdanom ima šestero djece – svi su odrasli, završili škole, svi rade – bilo u Međimurju, bilo u Austriji.
Budućnost mladi
Upravo u tome vidi i budućnost mladih u Lončarevu – obrazovanje i zapošljavanje. “Nedavno smo imali sastanak na Općini sa Zavodom za zapošljavanje, imali smo radionicu za mlade kako brže doći do posla. Bili su oduševljeni, puni su nade”, priča nam Kalanjoš dok prolazimo uličicama u kojima su većinom kuće bez fasade, neke nove, neke starije, no vidi se da se se ulaže, da se, kako Kalanjoš kaže, “napreduje.”
“Svakako je pozitivno u Lončarevu to što se većina stanovnika drži nekakvog reda. Ulice su čiste. Imamo odličnu suradnju s policijom, Zavodom za socijalni rad, ali i s Andreom Krznar i Centrom za pružanje usluga u zajednici koji su u naselju izgradili poludnevni boravak za djecu. Moram se pohvaliti, i ja sam bio dio tog projekta – kao zidar sam zidao zgradu”, ponosan je Kalanjoš.
Kanalizacija, pitka voda, samo plin nedostaje
Ističe i odličnu suradnju s Općinom i načelnikom Pericom Hajdarovićem. “Imamo kanalizaciju, pitku vodu, još nam fali plin. Većina nas se grije na drva i mislim da bi plin bio jeftinija varijanta. Načelnik Perica se jako trudi oko nas, moram ga pohvaliti.”
Upitali smo ga imaju li stanovnici probleme s plaćanjem računa, kao što je u nekim naseljima u Međimurju.
“Struja i voda redovno se plaćaju, no ima dužnika što se tiče odvoza otpada. Mislim da u naselju ukupno možda sedam osoba plaća komunalne usluge, uključujući mene. Tu se definitivno moramo popraviti”, tvrdi Kalanjoš.
U naselju s oko 370 stanovnika i 50-ak kuća, gotovo svi rade. “Tko želi raditi, može naći posao. Čak i ovi koji se bave starim željezom – bolje da to rade, nego nešto drugo. Naši mladi su pak većinom u Austriji i Njemačkoj. Vidite i sami, ulice su nam prazne, djeca su u školi, odrasli rade”, kaže, a upravo u to vrijeme dolazi pun školski autobus i djeca se vraćaju kućama. Na trenutak je sve puno veselja i dječjih koraka.
U obilasku dolazimo i do hrpe azbesta oko koje se vode brojne polemike, ali i policijska istraga. Marijan Kalanjoš ne želi ulaziti u temu, neka se tim bavi policija, no kaže kako bi bilo potrebno čim prije ukloniti opasni otpad, prije nego što nabuja Mura ili se nekome nešto dogodi, jer ploče su tik uz kuće.
Otac i kći
Vraćamo se natrag i dolazimo do poludnevnog boravka Centra za pružanje usluga u zajednici. Tamo radi Dubravka Balog, Marijanova kći. Već dvije godine čisti poludnevni boravak, a prije toga je radila što se moglo preko javnih radova, radila je i u domu za starije u Murskom Središću.
Ima šestero djece, najstariji sin ima 23 godine, fasader je i ima vlastiti obrt. Kći joj ima 20 godina, završila je medicinsku školu i radi u Austriji, drugi sin ima 18 godina i završava školovanje za fasadera. Ima blizance od 16 godina, a najmlađi joj je sin star 12 godina – naravno, pohađaju redovito školu. Suprug Krešo Balog radi pak u Osnovnoj školi u Podturnu kao romski pomagač.
“U Lončarevu teško žive oni koji nemaju uvjete. Nama je u obitelji važno da nam se djeca školuju i da se zaposle. Samo tako će imati neku budućnost. To je pozitivna stvar u Lončarevu, mnogi mladi su to shvatili i trude se”, mišljenja je Dubravka Balog, slično poput njezinog oca.
“Važno je napredovati, ulagati u sebe i svoje znanje. Škola, obrazovanje i posao – to je naša nada. To je nada i budućnost naših mladih”, zaključuje Marijan Kalanjoš, a mi se pozdravljamo do nekog sljedećeg puta. Načuli smo da će biti fešta za Svjetski dan Roma, 8. travnja. Možda svratimo kod naših prijatelja.
