BELIČANKA U ZEMLJI DJEDA MRAZA
Kako se Viktorija zaljubila u Finsku?
Još u osnovnoj školi privlačio ju je daleki sjever, a onda joj se san ostvario. Danas radi u rodnome mjestu djeci omiljenog djedice…
Trbuhom za kruhom stotine tisuća Hrvata, među njima, jasno, i brojni Međimurci, bolji je život odlučilo potražiti izvan domovine. Među njima je i 28-godišnja Viktorija Krznar iz Belice koja posljednje tri godine živi i radi u Finskoj – zemlji beskrajnih šuma, tisuću jezera i Djeda Mraza. Kakav je život u Finskoj i zašto baš država koja i nije često odredište Hrvata samo su neke teme o kojima smo razgovarali s mladom Beličankom.
– Nakon završetka srednje škole, po zanimanju sam obućar, krenula sam potpuno drugim smjerom. Više su me zanimali turizam i ugostiteljstvo. Počela sam konobariti, radila sam ljetnu sezonu na našem Jadranu, a onda i u Međimurju.
Kada je stigla pandemija koronavirusa, odlučila sam otići u Nizozemsku. Ondje sam najprije brala rajčice, radila u velikim tvornicama i trgovini odjeće, a dok sam se malo uhodala, uspjela sam se zaposliti kao šankerica u restoranu na plaži.
Dok je pandemija prošla, vratila sam se u Hrvatsku, na ljetnu sezonu, no kada sam vidjela radne uvjete i usporedila ih s Nizozemskom, razočarala sam se.
Počela sam slati životopise i to u smjeru skandinavskih zemalja. Sjećam se da sam jednom, sa svega 16 godina, gledala poslove na stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, kada su se tražili radnici za Finsku, pa sam se, 10 godina kasnije, dosjetila te davne želje za dalekim sjeverom.
Također, sjećam se iz osnovne škole, predmeta Geografije. Sjeverna Europa bila mi je najbolje ocijenjena. Bilo je tu nešto, nikad realizirano, ali se ispostavilo podsvjesno-svjesno-ostvareno! Stigao je poziv iz Finske!
Usto, ovaj put nije bilo ugostiteljstvo, već housekeeping, rekla sam si, ‘ajmo probati nešto drukčije, da si proširim iskustvo u turističkim djelatnostima. Sve je išlo jako brzo, intervju preko videopoziva, dogovor i odlazak, govori nam Viktorija. Njezino odredište doista je bilo posebno.
Selo ili gradić Rovaniemi koji slovi kao rodno mjesto Djeda Mraza. Bio je kraj rujna. Sjećam se dandanas kao da je bilo jučer.
Nešto neobično odmah me osvojilo. Iznimna tišina, smiraj breza i borova, uz puno jezera, pitome rijeke Ounasjoki i Kemijoki.
Bila je to ljubav na prvi udah. Svjež, čist zrak; ljudi tihi, hladni, ali miroljubivi, prisutni pogledom, održavaju kontakt očima, razgovaraju tiho. S obzirom da sam i sama tiha, nenametljiva osoba, svidio mi se njihov mentalitet.
Kao da se odmah poznajemo bez ijedne progovorene riječi, oni pa i ja, ovdje smo, pogledom, očima u dušu, iskrenu i toplu. Premda Finci slove kao hladni ljudi, smatram da su u suštini iznimno topli. K tome su i veoma skromni.
Primjerice, ovdje su najpopularniji dućani s rabljenom odjećom. Biti bogat ovdje ne znači puno i nema svrhe. Svi smo jednaki. Svakim danom sve se više zaljubljujem u ovu zemlju, zemlju šuma i jezera, iznimne prirode, hladnih zima, nekad vrućih ljeta, nekad blagih i kišnih.
Polarnih noći i ponoćnog sunca! Trenutno smo u mračnom periodu. U prosincu i siječnju noć traje 22 sata, a u srpnju i kolovozu Sunce uopće ne zalazi.
Posebno zimsko razdoblje zna biti veoma izazovno mnogim sezonskim radnicima pa ima i odustajanja. Istina je i da se ovdje konzumira mnogo alkohola, posebno zimi, dok je stalno mrak.
Omiljena im je votka Koskenkorva koju nazivaju super suho bijelo vino. Tu je i Lonkero, gazirano piće, mješavina džina ili votke različitih okusa, te pivo Karhu što znači medvjed.
A kako su tihi trijezni, dok se napiju postaju iznimno brbljavi. Vole plesati, pjevati karaoke i igrati društvene igre u lokalima. Sve uz rijeke alkohola. Također, maha su uzele i igre na sreću. U svakom dućanu, pokraj blagajne, nalaze se aparati za igre na sreću, kaže Viktorija.
Led, sauna i roštilj
Viktorija nastavlja:
– Finci ipak vode računa i o zdravom načinu života, pri čemu neraskidivu poveznicu čine prirodna bogatstva njihove zemlje. Vožnja biciklom, nordijsko i skijaško hodanje te plivanje, što je moja omiljena aktivnost, čine sastavni dio svakodnevnog života. Javne saune su besplatne, a privatne imaju gotovo svaka kuća, stambena zgrada i naravno sportski objekti. Zimi je najbolja kombinacija sauna pa u ledeno jezero pa natrag u saunu, i tako naizmjence. I meni se, s obzirom da prakticiram to dva do tri puta tjedno, zdravlje poboljšalo. Više ni ne znam za prehladu. Kupala sam se i u iskopanoj rupi zaleđenog jezera. To je finska tradicija i običaj.
U gotovo svakoj šumi smješten je i roštilj koji besplatno mogu koristiti svi, a u drvnarama ima i drva. Sve što treba donijeti sa sobom su hrana i piće te uživati. Naravno, uz uvjet da se priroda na odlasku ostavi u netaknutom stanju, odnosno da se smeće ponese sa sobom, ističe naša sugovornica pa se vraća na posao.
– Radim za SantaPark, odnosno Park Djeda Mraza, koji tijekom zimske sezone ima više od 300 zaposlenih, dok izvan sezone ostaje tek nekoliko nas stalnih zaposlenika. SantaPark je zapravo podzemni bunker, iz vremena II. svjetskog rata koji je služio za stanovnike Rovaniemija. Sadašnji direktor preuzeo ga je 1994. godine i napravio turističku atrakciju.
Otvoren je od studenoga do sredine siječnja; ima svega, Djeda Božićnjaka, vilenjaka, predstava, kina, restorana, vanjskih aktivnosti poput vožnje saonicama koje vuku sobovi ili sibirski haskiji, izleta na kojima se gleda polarna svjetlost… Prava bajka. Kao u filmovima.
Radim za hotel, od održavanja do svih drugih poslova po potrebi. Baš zato uživam jer nijedan dan na poslu nije jednak, iako zna biti zahtjevno, i fizički i psihički. Ipak, dva slobodna dana tjedno su svetinja. Ujedno sam jedina Hrvatica među zaposlenicima iz cijeloga svijeta. I te različitosti su mi zanimljive.
Nakon dvije godine života s kolegama, u ugodnom smještaju koji je osigurala firma za koju radim, preselila sam u stan u kojem živim sama. Bliže je centru grada što mi nudi slobodu kretanja, neovisnost o javnom prijevozu i veću pristupačnost svojim aktivnostima u slobodno vrijeme.
Želja mi je kupiti i automobil. Rabljenu Toyotu. Toyota mi je na prvome mjestu, a tek onda dolaze Volva i Saabovi, kaže Viktorija na kraju naglašavajući i da od početka svoje finske avanture nailazi na veliku podršku obitelji.
– Zahvaljujući tehnologiji svaki smo dan na videopozivu pa ni nemam osjećaj koliko smo zapravo fizički udaljeni, zaključuje.
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3689
