Jasna Hajdinjak otkriva kako izgleda život jedne iznimno uspješne amaterske kazališne družine iz Nedelišća – od predstava, ozljeda na sceni i putovanja do zajedništva koje traje desetljećima.
Jasna Hajdinjak prva je koja će reći da se kazalište ne živi zbog novca, nego zbog ljudi, zajedništva i neobjašnjive unutarnje potrebe da se izađe na pozornicu – bez obzira na sve.
Predsjednica KUU Seljačka sloga Nedelišće uvela nas je u priču o jednoj iznimnoj amaterskoj kazališnoj družini koja već godinama pomiče granice onoga što se od amatera očekuje.
Trenutačno rade na obnovi predstave „Buba u uhu“ Georgesa Feydeaua, koju su igrali i prije 15-ak godina.
No, ništa nije ostalo isto – redatelj Dejan Buvač odlučio je da nitko ne zadrži staru ulogu.
„Svi smo dobili potpuno nove uloge, sve se ponovno uči, iako se dosta toga i sjećamo,” govori nam Jasna, dok glumci u pozadini upravo odrađuju čitaču probu.
Dio glumačke ekipe je isti, dio se promijenio, ali energija je, čini se, s godinama samo sve bolja.
Nedelišćanci na najstarijoj kazališnoj pozornici u Hrvatskoj
S tom su predstavom bili pobjednici KAM-a, Kazališnih amatera Međimurja i išli na državno koje je tad bilo na Hvaru.
“Glumili smo na najstarijoj kazališnoj pozornici u Hrvatskoj, a tada je Dejanov sin, Matko Buvač, bio nominiran za najbolju sporednu ulogu,” govori nam Jasna.
To je bilo itekako izazovno jer lik Camille Chandebise ima govornu manu zbog koje može izgovarati samo samoglasnike pa je nagrada za najbolju sporednu ulogu itekako otišla u zaslužene ruke.
U travnju je premijera, a ona je uvijek na Uskrsni ponedjeljak u Žiškovcu. To je postala svojevrsna tradicija jer oni tad imaju kazališno popodne, a onda je odmah idući vikend KAM.
“Dok smo slavili 70 godina postojanja, program je vodio Dejan Buvač i te 2007. godine nismo imali kazališnu družinu. On je pročitao u konferansi da smo nekad imali tu družinu koja je odigrala predstavu “Ženidba”. I kaže Dejan: ‘Pa mogli bi napraviti to pri vas, osnovati dramsku skupinu’,” objašnjava nam Jasna.
Telefonska centrala za sve mještane
Prije toga, kazališna skupina u Seljačkoj slozi je 1949. bila toliko dobra, da su nastupili u Hrvatskom narodnom kazalištu s predstavom “Ženidba”.
Osvojili su prvu nagradu koja je u to vrijeme bila ni manje ni više nego telefonska centrala. Ta je centrala bila u nedelišćanskoj pošti na korištenje 15-16 godina kompletnom stanovništvu.
I opet su prošle godine pa se zadnja kazališna skupina bilježi početkom 80-ih kad je djelovao AKUD. Tad su djelovale i recitatorska i dramska, ali uvijek nekako u sklopu škole.
“I to je onda utihnulo, kod nas nitko nije glumio godinama. Ali Dejan je bio uporan i uspio me uvjeriti da dovedem ljude koji bi bili dobri u glumi,” prisjeća se Jasna.
Krenuli su od sigurnih – onih koji su nekada bili u AKUD-u, a onda su pozvali još i neke folkloraše.
Revolucija u Prelogu
Dejan je na prvu čitaču probu došao spreman. Donio je pomno isprintan i pažljivo uvezen tekst predstave, čuo kako tko čita i po tome podijelio uloge.
“Dejan je od prvoga dana režiser, voditelj, psiholog, scenograf… Tata-mata za sve. Čovjek živi kazalište. On svaki dan ima negdje probu. To niti ne možeš reći da ima neke veze s novcima jer on to apsolutno ne radi zbog novaca,” kaže Jasna.
Objašnjava nam dalje da ona tad nije znala ništa o glumi, no Dejan je baš svima pogodio uloge.
“S tom prvom predstavom ‘Ženidba’ smo mi na festivalu napravili ‘bum‘. Do tad su se pojavljivale predstave od 30 do 40 minuta, više kao neki igrokazi. A onda smo došli mi s predstavom od sat i 40 minuta,” govori nam Jasna.
Dok su ostale udruge scenu uglavnom popunjavale stolom i dvjema stolicama, Nedelišćanci su došli s masovnom kulisom, vratima koja se otvaraju, sobom koja se pretvara u drugu sobu, grijalicom iz Rusije, starim gramofonom… Ukratko, ništa nisu prepustili slučaju.
Marijan Topolnjak njihov je stručnjak za kulise, koji dane u mirovini ispunjava ovim zahtjevnim poslom.
Imali su i jednu predstavu u kojoj se sve događalo “na katu”. U priči su bile dvije kuće i obje na kat pa su na kraju složili pravu metalnu konstrukciju za koju su potrošili 800 kg željeza!
“Mi smo za svaku tu predstavu morali slagati tih 800 kila – prvu tu na probi rastepsti, utovariti u kombi, iz kombija u mjesto gdje smo izvodili, tamo složiti, na kraju rastepsti, opet utovariti u kombi, dovesti do skladišta i ponovno istovariti,” objašnjava nam Jasna i govori da je to bio pravi trening za cijelu ekipu.
“Bili smo apsolutni pobjednici festivala. Dobili smo nagradu za mušku glavnu, sporednu, za predstavu… Mislim da smo ukupno pet nagrada dobili,” govori Jasna.
Nagrade su se proširile i na Kastav, kao i na državno natjecanje, na koja su se u 15 godina plasirali četiri-pet puta.
Nigdje kao doma, makar i po kiši
No, nastupanje na državnom prvenstvu ne može se mjeriti s nastupima u malim mjestima i to ne na pozitivan način.
Govori nam Jasna da je u manjim sredinama toplija atmosfera jer je publika domaća. Naravno, onda je tu i trema veća, ali publika (kao i njen broj) ponesu glume da zaista s guštom daju svoj maksimum.
Nastupali su u situacijama u kojima je publika bila s jedne, a oni s druge strane ceste. Nisu se imali ni gdje presvući, ali Jasna na to gleda kao izazove s kojima su se svi uspješno uhvatili u koštac.
“Na mjestu gdje je nekada bio Dom kulture Nedelišća, u sredini je bio lijepo napravljeni atrij. Tamo smo godinama imali kazališne večeri, a kad je došao red na našu predstavu, shvatili smo da su kulise prevelike. Ništa, iznijeli smo scenu na parkiralište i počeli glumiti. Kad najednom – počne padati kiša. Ljudi su si lijepo otvorili kišobrane i gledali predstavu koju smo mi odigrali do kraja,” priča nam Jasna s velikim, ali i ponosnim osmijehom.
Jedna sa slomljenom rukom, druga ravno iz bolnice
To je samo jedan od primjera predanosti s kojima se ovo društvo može pohvaliti u svojoj karijeri. A ako ste mislili da je ovo ekstremno, priča ide dalje.
“Prošlo ljeto smo bili u Vodicama i ja sam pala na sceni. U biti me lik u predstavi i mora pogurnuti. Kak’ su na sceni bile neravne drvene daske, peta mi je zapela između njih i ja sam ljusnula sam. I slomila sam si ruku. Normalno sam odigrala scenu i predstavu do kraja. I onda smo išli u bolnicu Šibenik pa su me zagipsali u pol noći,” prepričava nam scenu Jasna.
I opet, ako mislite da je to sve – nije.
“Nadica Posavec, koja i sad glumi, u ovoj prvoj predstavi Ženidbi je u Prelog došla direktno iz bolnice. Znači, još je imala kanile, a mi smo ih sakrili da se igle ne vide. Doktori je pustili na dva sata iz bolnice. Jer ne možeš, bez tog čovjeka ne možeš. Jednog plesača možeš zamijeniti, ali glumca ne,” prepričava nam Jasna, a nas je sad već bilo strah pitati za još zgoda i nezgoda u društvu.
Jasna, koja je u KUD-u od 2000. godine, poznaje društvo uzduž i poprijeko. Zato ne razmišlja previše o tome kako bi najbolje opisala svoju udrugu.
“Prvo je ljubav prema amaterskom stvaralaštvu. Ne samo to, nego i ljubav prema zavičaju jer je prvenstveno KUD jednako zavičaj, predstavljanje tvojega mjesta. Drugo bi bilo druženje. To su poznanstva koja su nekad vrednija od nekih obiteljskih. Ti si toliko tu da te tvoji folkloraši više znaju nego ovi doma. A treća, treća stvar mora biti predanost,” zaključuje Jasna.
