U 2025. godini oprostili smo se od ljudi koji su svojim radom, dobrotom i prisutnošću oblikovali Međimurje kakvo danas poznajemo
Nisu bili samo imena i prezimena. Bili su lica koja smo susretali na ulici, glasovi koje smo slušali na sastancima, ljudi koji su znali stati kad je trebalo pomoći i povući kad je trebalo dati prostora drugima. Bili su naši susjedi, kolege, prijatelji, članovi obitelji. Pravi, obični ljudi – i upravo zato neizmjerno važni.
Svaki od njih ostavio je trag. Netko kroz javni rad, netko kroz volontiranje, netko kroz udrugu, a netko tiho, bez potrebe za zahvalom. Radili su za zajednicu u kojoj su živjeli, koju su voljeli jer su vjerovali da Međimurje nije samo prostor, nego osjećaj pripadnosti.
Vrijeme koje su darovali drugima
Davati svoje vrijeme danas je možda najveća vrijednost. Oni su ga davali bez zadrške – u udrugama, institucijama, sportskim klubovima, kulturnim društvima, mjesnim odborima. Neki su bili vidljivi, neki ne, ali svi su bili potrebni.
Njihov doprinos ne mjeri se titulama ni funkcijama, nego promjenama koje su ostavili iza sebe. U ljudima koje su potaknuli, u zajednici koju su gradili, u Međimurju koje su voljeli.
Odlazak svakog od njih ostavio je prazninu – onu tihu, koja se ne vidi odmah, ali se osjeti s vremenom. Kad nema koga pitati za savjet. Kad nema poznatog lica koje je uvijek znalo reći pravu stvar. Kad shvatimo da su neke vrijednosti živjele upravo kroz njih.
Prisjećanje nije samo čin tuge, nego i odgovornosti. Da ne zaboravimo kakvi su bili ljudi koji su gradili ovu zajednicu. Da ne zaboravimo da Međimurje nisu projekti i planovi, nego ljudi. 2025. godinu ćemo doista pamtiti kao godinu gubitaka.
