Anđelko Peranec ugostio nas je u svom domu i pokazao kako se nekad slavio Božić
Anđelko Peranec iz Donje Dubrave, ugostio nas je u svom domu i pripremio povratak u prošlost.
Kada smo ušli u njegovu kuću, dočekao nas je stol, bor koji je bio spreman za kićenje, posuda s tikvom, kukuruzom i žitaricama te pripremljena slama.
Zakoračili smo u minula vremena s domaćinom koji je bio obučen u narodnu nošnju, a šešir je skinuo čim smo počeli moliti.
Bajanje, molitva i kinčenje bora
Na sami Badnji dan to je izgledao ovako – pokucao je na vrata, ušao u prostoriju, zbajal, upalio svijeću i kleknuo na pod.
Nakon izmoljenih Zdravo Marijo i tri Slava Ocu, započelo je kinčenje bora. Negdašnje rožice i šipki, krasili su Anđelkov bor, baš kao i mnogo godina ranije.
“Marija se majka trudi, svetoga Jožeka budi. Stal se Jožek mam z večera, ophodil je Betlehema…” zapjevao je Anđelko, dok je stavljao ružice na bor.
Priča nam da su tako pjevali i njegovi roditelji na Badnjak, oni su se kao djeca kopitali po slami, a majka je pripremala stol.
Simbolika u postavljanju stola
I Anđelko je počeo pripremati stol – prvo je od žitarica, velikih oraha i dobravskog ljuka napravio oblik križa.
“Ve zememo slamicu i od nje napravimo štiri tanjire, kulko je ukućani,” rekao je Anđelko pa od slame oblikovao četiri tanjura.
Svaku je gestu radio promišljeno i polako, baš kao da i sam proživljava Badnji dan prije više desetljeća.
Izborane ruke spretno su se prisjećale Badnjaka iz djetinjstva, iako su tada bile samo pažljivi promatrači.
“Ve bumo v sredinu deli kubilara,” rekao je Anđelko te položio novčanik u nadi da će sljedeće godine biti dobri prihodi, kao i prinosi.
Kad smo sve posložili na stol – žitarice, orahe, luk, slamu i novčanik – onda su na red došla tri stara stolnjaka.
“Tri stolnjake za tri kralje,” govori Anđelko, dok pomno i s poštovanjem slaže starinske ručno vezene stolnjake.
Stol je složen i sad se ispod njega može donijeti slama, a na njega staviti posuda s tikvom i žitaricama.
Nedostaje još samo blagoslovljena voda i svijeća pa je tako sve ostalo do blagdana Svetog Stjepana.
Štefanje, Ivanje i križari
“Na Štefanje se vjutro rano stanemo i onda se pomete, tak da se za ran Božić vun odnese,” govori nam Anđelko.
Posebno se pazilo i na to da sve bude uredno tako dugo dok ne prođe blagoslov obitelji.
“Ali smo ne smeli mi dirati dok križari ne diju, a pri nas križari na Ivanje diju,” objašnjava nam Anđelko kako je to izgledalo.
Tako je izgledao blagdanski običaj prije 50-ak godina – skroman u materijalnom, ali bogat simbolikom i vjerom. Svaki pokret imao je svoje značenje, svaka stvar svoje mjesto i ništa se nije radilo na brzinu.
U tišini doma, uz svjetlost jedne svijeće i miris slame, Badnjak je bio dan kada se kuća pretvarala u malo svetište.
Nije bilo raskoši, ali bilo je poštovanja – prema kruhu, prema radu, prema obitelji i prema blagdanu koji dolazi.
Anđelkove izgovorene riječi i pokreti podsjećaju na vrijeme kada se Božić nije mjerio brojem poklona, nego zajedničkom molitvom i osjećajem pripadnosti.
Možda su se upravo u toj jednostavnosti krile najveće vrijednosti koje danas sve češće tražimo. Zajedništvo, strpljenje i zahvalnost su ono što se ne može kupiti, ali se može sačuvati, ako se prenosi dalje.
I dok se slama pod stolom danas rijetko viđa, priče poput ove podsjećaju da duh Božića ne ovisi o vremenu, nego o ljudima koji ga žive – tiho, iskreno i s poštovanjem prema onome što su nas učili naši stari.
