Ponekad je dovoljan jedan jedini odgovor da se običan odlazak u trgovinu pretvori u priču o ljudskosti, toleranciji i sramu
Ponekad je dovoljan samo jedan trenutak da shvatimo koliko smo kao društvo skrenuli s puta. Jedna rečenica. Jedan pogled. Jedna blagajna u trgovačkom centru, u srijedu oko 17 sati.
Upravo zbog takvog trenutka javila nam se čitateljica iz Međimurja, još uvijek potresena događajem kojem je svjedočila – i koji joj, kako kaže, nije izlazio iz glave cijelu večer.
Srijeda je, oko 17 sati. Trgovački centar, blagajna, blagdanska glazba tiho svira u pozadini. Nema gužve. Sve djeluje obično, gotovo uspavljujuće.
Čitateljica kupuje nekoliko namirnica za sutrašnji ručak, sprema ih u vrećicu i čeka da joj blagajnica vrati karticu. Ispred blagajne stoji još samo jedna osoba – mlada, blado nasmiješena Filipinka. Tamna kosa, tamne oči, mirna i tiha. Čeka svoj red, pristojno, bez žurbe.
U trenutku kad čitateljica uzima karticu i nastavlja pakirati stvari, mlada žena se blago nagne prema blagajnici i tiho upita: “Hi, do you speak English?”
Odgovor koji je uslijedio, kaže čitateljica, nikada neće zaboraviti.
Blagajnica ju je prezirno pogledala i, bez imalo zadrške, odgovorila na hrvatskom: “Trebala bi znati govoriti hrvatski kad si već tu došla.”
Bez objašnjenja. Bez pogleda. Bez trunke strpljenja. Blagajnica je samo okrenula glavu natrag prema blagajni.
“Zaprepastila sam se”, piše nam čitateljica. “U tom trenutku, u toj tišini, s tom glazbom u pozadini i bez ikakve gužve – taj odgovor bio je potpuno nepotreban i okrutan.”
U sekundi sam vidjela cijeli njezin život
Dok je stajala ondje, misli su joj, kaže, proletjele u stotinki sekunde. Kakvo je djetinjstvo ta mlada žena imala. Je li ikad zamišljala da će blagdane provoditi tisućama kilometara od kuće. U sobici s još nekoliko cimerica. Bez zagrljaja roditelja. Bez obitelji.
Došla je, kako kaže čitateljica, trbuhom za kruhom. Tiho. Pristojno. Skromno.
I nije mogla ostati po strani.
“What do you need?” – trenutak ljudskosti
Okrenula se prema mladoj Filipinki i tiho, ali toplo pitala: “What do you need?”
Djevojka ju je pogledala, nesigurno, kao da ne vjeruje da joj se netko obraća s poštovanjem. Zatim je tiho izgovorila: “I need… kutija.”
Pa ponovila, malo glasnije kao da provjerava izgovara li pravilno tu riječ: “Kutija?”
Nije stigla ni odgovoriti, kad se blagajnica ponovno ubacila: “Kutiju opet trebate, svi trebate kutije, znala sam.”
“Takvu drskost i manjak empatije nisam doživjela nikad”, piše nam čitateljica. “Svatko od nas ima loš dan. Svatko ima probleme. Ali privatne frustracije trebaju ostati kod kuće. Što joj je bila kriva ta mlada, pristojna, tiha žena?”
Jesmo li zaboravili tko smo?
U tom trenutku, kaže, sjetila se nečega što prečesto zaboravljamo.
Međimurci su desetljećima odlazili u Njemačku, Austriju, Švicarsku. Neki su ondje radili 30 ili 40 godina, a nikada nisu do kraja naučili jezik. Ipak, radili su. Šutjeli. Trpjeli. Slali novac kući.
“Što ako je dijete te blagajnice danas negdje vani? Kako bi se ona osjećala da se netko tako odnosi prema njezinom djetetu?”
Mladoj Filipinki je čitateljica samo odgovorila: ‘You’ll learn everything with time, just don’t be discouraged.”
Strani radnici nisu problem – bezobrazluk od bilo koje strane jest
Prema istraživanjima, filipinske radnice u Hrvatskoj često su zadovoljne životom, ali se istodobno teško nose s jezičnim barijerama, diskriminacijom i snažnim osjećajem udaljenosti od obitelji. Taj tzv. manjinski stres dodatno opterećuje njihovu svakodnevicu.
Čitateljica priznaje da je o tom događaju razmišljala cijelu večer. O svim borbama koje prolaze strani radnici u pitomom Međimurju. O ljudima koji rade, trude se, pokušavaju se uklopiti – i za što naravno treba vremena, a mi im ga ne damo i generaliziramo.
“Pozabavimo se radije onima koji namjerno ne rade”, poručuje.
Budimo ljudi, ništa više
Zato ova priča nije samo o jednoj blagajni. Niti o jednoj rečenici. Ona je podsjetnik da svatko od nas u svakodnevnim, u naizgled nevažnim situacijama, bira kakav će čovjek biti.
“Nitko nije crn ili bijel”, zaključuje čitateljica. “Svi smo negdje u tom sivom prostoru između. Nemojmo si kaljati dušu bezobrazlukom. Pogotovo kad za to nema baš nikakvog povoda.”
I zato vas pitamo – što biste vi napravili da ste bili na toj blagajni?
