Uoči paljenja adventske svijeće Međimurke su sudjelovale na cjelodnevnoj duhovnoj obnovi u Taboru u Samoboru. Donosimo dojmljiv zapis Marije Sklepić o molitvi, pjesmi i duhovnom miru
Pred samu nedjelju paljenja treće adventske svijeće, one koja simbolizira radost, u našu je redakciju stigao još jedan topli zapis Marije Sklepić — ponovno rukom ispisan u njenom prepoznatljivom, urednom i prekrasnom krasopisu, koji već sam po sebi daje posebnu notu svakoj njezinoj priči.
Njezino iskustvo cjelodnevne duhovne obnove u Taboru u Samoboru savršeno se poklopilo s blagim adventskim ugođajem — vremenom kada mnogi traže mir, sabranost i susret sa sobom i Bogom.
Marija piše kako je već dugo slušala o obnovama u Taboru, ali se pozivu od srca odazvala tek ove godine, zahvaljujući prijateljicama Ružici i Ani. One su preuzele organizaciju autobusa i prijave, pa se nekoliko žena iz Čakovca pridružilo veseloj skupini iz Svetog Jurja na Bregu.
U bujici adventskog raspoloženja, uz molitvu krunice Duhu Svetom, put je prošao brzo. Po dolasku u Samobor, već je bio velik broj hodočasnika — neki su bili ondje treći dan, a većina, poput njih, na jednodnevnoj obnovi. Velika dvorana ubrzo se popunila, a program je započeo fra Ivan Matić uz pjesmu i gitaru.
Slijedili su nagovori, molitve, pjesme i pauze ritmom koji je Mariji, kako piše, stvarao poseban unutarnji mir. Tijekom duže pauze uputile su se u centar Samobora — mali, šarmantni gradić okićen prvim adventskim štandovima. Uz kavu, kremšnite, sunce koje je milovalo hladan zrak i ručak iz ruksaka, provele su trenutke koji su se činili gotovo čarobnima.
U nastavku programa uslijedila je molitva krunice, bolesničko pomazanje, a zatim i molitva za ozdravljenje. Dvoranom je odjekivala pjesma, a Marija opisuje kako su srca svih prisutnih doslovno plamtjela u žaru božanskog milosrđa. Dan je zaključen klanjanjem pred Presvetim i molitvom za oslobođenje od ovisnosti.
Umorni, ali ispunjeni i radosni, vratili su se u autobus gdje ih je dočekao vozač Goran. Put natrag prošao je u dobrom raspoloženju, smijehu i laganoj nostalgiji.
Marija zapis završava jednostavnim pitanjem, koje je zapravo odgovor samo po sebi:
“Tko ne bi poželio takvo hodočašće?”
