Kako navodi Hampamer, 80 posto pasa završava u inozemstvu
80 posto udomljuje se u inozemstvu, ali životinje ne prodajemo, kaže Aleksandra Hampamer.
Već godinama Međimurjem kruži priča da pse iz čakovečkog skloništa za napuštene životinje Zaštitarsko ekološka udruga Prijatelji životinja i prirode prodaje u inozemstvu te da na taj način ostvaruje nemale prihode. Istovremeno, mnogi potencijalni udomitelji iz našega kraja bivaju odbijeni ili sami odustaju jer ne ispunjavaju kriterije za udomljavanje koje smatraju previše rigoroznima.
Gdje doista završavaju psi iz azila upitali smo dopredsjednicu udruge i poznatu međimursku aktivistkinju za prava životinja Aleksandru Hampamer. Kako navodi Hampamer, 80 posto pasa završava u inozemstvu, u Sloveniji, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Nizozemskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Nizozemskoj.
– Razlog tome je jako teško udomljavanje starijih pasa te velikih pasa u Hrvatskoj jer ovdje većina ljudi žele mlade pse, štence i pse manjega rasta, a ako pogledate veličinu pasa u našem skloništu, uglavnom se radi o velikim psima te štencima velikih pasmina (ovčari, haskiji, kangali) koji se ovdje jako teško ili gotovo nikako ne udomljuju.
Razlog tome je velik broj pasa iz romskih naselja odakle ih je od 2018. godine stiglo više od 3.400. Iz naselja dolazi najviše pasmina kao što su staford, belgijski, njemački i srednje azijski ovčari, govori Hampamer. No, kako napominje, pse ne prodaju u inozemstvo!
– Njima domove traže udruge s kojima surađujemo, trenutno njih pet, a one i provjeravaju uvjete kod novih vlasnika prije i poslije udomljenja. U našem radu inozemne udruge nas podupiru još od 2009. godine. Financiraju nam mnogobrojne projekte– od uređenja skloništa, pomoći u plaćanju veterinarskih troškova, plaćanjem mjesečnih troškova za kumstvo psima koji su godinama u skloništu (isti sustav imamo i za naše građane), prikupljanjem donacija u hrani i slično. U Njemačkoj postoji sustav naknada za udomljenje, takozvani Schutzgebühr, iz čega se pokrivaju troškovi transporta pasa, certifikata, dodatnih testova.
Taj iznos udomitelj u Njemačkoj plaća udruzi i ona iz toga plaća registriranog prijevoznika za prijevoz pasa iz Hrvatske u Njemačku i ostale troškove. Bilo bi dobro kada bi se i u Hrvatskoj uvela naknada za udomljenje jer bi ljudi puno ozbiljnije shvatili udomljenje životinje kada bi za nju trebali nešto i dati u samom početku.
S obzirom da Gradovi i Općine i dalje sufinanciraju rad skloništa s tek nekih 35 do 40 posto, iako ih Zakon o zaštiti životinja obvezuje na plaćanje punog iznosa od 100 posto, donacije građana i udruga iz inozemstva, kao i naših građana, omogućavaju naš rad i postojanje. Primjerice, tijekom ove godine smo rekonstruirali dotrajala dvorišta, njih 48. Rekonstrukcija jednog dvorišta koštala je 1.690 eura, dakle ukupno 81.120 eura. Pritom su donatori iz Njemačke osigurali 51.580 eura, a ostatak naše tvrtke i građani, ističe naša sugovornica. Pitamo i koji su najčešći razlozi zbog kojih odbijaju potencijalne udomitelje iz Međimurja.
Zašto odbijaju domaće ljude?
– U prosjeku odbijamo oko desetak udomitelja godišnje. Naši su uvjeti jasni. Vlasnik mora imati dovoljno vremena za bavljenje psom, za šetnje i socijalizaciju. Za štence uoči zime i u zimskim mjesecima tražimo boravak u kući ili prostorijama koje se griju jer i kod nas štenci zimi borave u grijanim prostorima. Odbijamo ljude starije od 75 godina koji traže štence ili mlade pse jer nam je iskustvo pokazalo da to nikad ne završi dobro.
Dapače, imamo velikih problema s prihvatom pasa u sklonište upravo od starijih ljudi koji su negdje nabavili štene i kada štene odraste, ne mogu više brinuti o njemu. Nadalje, dvorište kuće mora biti ograđeno ispravnom ogradom i u potpunosti zatvoreno. Ukoliko za nekog psa imamo više udomitelja, prednost dajemo onima koji imaju bolje uvjete držanja.
Za pse tipa staforda, kojih je u skloništu više od 75 posto, moramo postupati prema Pravilniku o opasnim psima, kaže. U čakovečkom azilu trenutno je smješteno oko 500 pasa. Zabrinjava, naglašava na kraju, što svake godine primaju sve više pasa poznatih vlasnika, ove godine više od 100. Razlozi su odlazak starijih vlasnika u dom, a mlađih na rad u inozemstvo.
Aleksandra Hampamer ustupila nam je i specifikaciju prihoda i troškova udruge za posljednjih pet godina. Od početka ove godine do 30. rujna prihodi su iznosili 664.670 eura.
Od toga se najviše, 265.993 eura, u blagajnu slilo od Općina, Gradova i Međimurske županije, dok su prihodi od pravnih osoba iz inozemstva iznosili 234.293 eura. U istome razdoblju udruga je utrošila 634.705 eura, pri čemu najveće stavke čine plaće zaposlenih, 217.979 eura, i veterinarske usluge za koje je izdvojeno 124.747 eura.
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3685
