Alen Panić iz Planinarskog kluba IBEX podijelio je s nama nekoliko iskustava s planine povodom Svjetskog dana planina
Planinarski klub IBEX još nije proslavio ni peti rođendan, a već broji stotine zahtjevnih i onih mrvicu manje zahtjevnih uspona.
Povodom Međunarodnog dana planina, razgovarali smo s predsjednikom kluba, Alenom Panićem, koji nam je ispričao i više nego zanimljive priče.
Govori nam Alen kako svaka planina ima posebnu draž, bilo da je riječ o nižem brdu ili o ozbiljnim i zahtjevnijim planinama pa je tako teško izdvojiti onu najdražu.
“Ono što nas uvijek iznova iznenađuje jest činjenica da ista planina u različitim vremenskim uvjetima ili godišnjim dobima pruža potpuno drukčiji doživljaj. Zato nije rijetkost da se, kao planinari, vraćamo na istu planinu, ali u drugo doba godine,” govori nam Alen.
Ipak, s obzirom na aktivnosti koje provode u planinarskom klubu, kao posebne planine izdvaja slovenske i austrijske Alpe te talijanske Dolomite, a od domaćih planina Velebit i Biokovo.
“Razlog je jednostavan – nakon zahtjevnog uspona pružaju spektakularne vidike koji gotovo u potpunosti izbrišu sav uloženi trud,” objašnjava nam Alen.
Postoje neke planine za koje se moraš kudikamo ranije ustati nego obično i nadaš se da ćeš uloviti dobar izlazak sunca i spektakularan pogled s vrha.
“Najranije buđenje u sklopu službenih aktivnosti imali smo točno u 00:00 sati, kada smo krenuli na 5137 metara visok Ararat (Ağrı Dağı) u Turskoj. Bilo je tu i buđenja u 02:00 sata prilikom uspona na Jebel Toubkal u Maroku, kao i situacija u kojima smo se najprije morali voziti četiri do pet sati do početne točke uspona u austrijskim Alpama, pa tek tada započeti sam uspon,” govori Alen.
Dodaje da se nije toliko teško probuditi u tako rane sate koliko je mentalno zahtjevno prisiliti se na spavanje već u 16:00, kako bi tijekom noćnog uspona bili odmorni i svježi.
Aktivnosti njihovog planinarskog kluba u pravilu su dvosmjerne kada je riječ o odabiru destinacija. U sklopu provedbe opće planinarske škole najčešće planinare u Hrvatskoj, a djelomično i u Sloveniji.
Drugi dio njihovih aktivnosti odnosi se ponajviše na planinarenje izvan Hrvatske, pretežito u Sloveniji, a povremeno i u Austriji te Italiji. Uz to, planinarili su i u Crnoj Gori, Maroku i Turskoj.
“Pravila planinarenja svuda su jednaka. Barem je osnovno pravilo isto, a to je da smo u planine došli uživati, a ne natjecati se. Natjecanje s planinom, prirodom ili samima sobom u svakom slučaju udaljit će nas od temeljnog postulata planinarenja – užitka. Na neki način, svi su planinari pomalo pozitivni mazohisti: tijekom uspona i silaska vole se „mučiti“, ali sve u svrhu uživanja u prirodi, planinama, svježem zraku i prekrasnim vidicima,” govori nam Alen.
Tijekom svog bogatog iskustva na planinama, može reći da je susreo razne profile ljudi – od onih koji se kreću planinom gledajući u mobilni telefon i oslanjajući se na Google Maps kako se ne bi izgubili pa sve do vrhunskih alpinista.
Što se pak staza i popratnih sadržaja tiče, razlike su velike. Od divljine Ararata, gdje nema planinarskih domova i gdje bez pomoći lokalnih planinskih vodiča uspon nije moguć, do visokokvalitetnih planinarskih domova i iznimno uređenih staza u Austriji i Italiji.
“U Hrvatskoj se vide određeni pomaci u dobrom smjeru, ali još uvijek dosta kaskamo za „ozbiljnim“ planinarskim nacijama poput Austrijanaca, Talijana, Francuza i Švicaraca. Onako, mogli bismo reći da smo neka zlatna sredina,” govori nam Alen.
Iako službenu evidenciju o broju ispenjanih vrhova ne vode, kao najmlađe planinarsko društvo registrirano u Međimurskoj županiji tijekom proteklih gotovo pet godina popeli su stotinjak različitih vrhova.
“Posebno valja istaknuti uspjehe naših članova koji su rezultirali uspješnim usponom i posebnom naglašavam uspješnim silaskom s alpinističkog vrha Matterhorna u Švicarskoj (4478 m), planine Jebel Toubkala u Maroku (4167 m) te planine Ararata u Turskoj (5137 m),” nabraja Alen.
Od ostalih vrhova vrijedi spomenuti najviši vrh Dolomita u Italiji, 3343 metra visoku Marmoladu, najviši vrh Slovenije, Triglav (2864 m), kao i iznimno zahtjevne slovenske vrhove poput Jalovca, Škrlatice, Mangarta i Prisojnika.
Iako je popis opreme nužne za odlazak u planine opsežan i varira ovisno o destinaciji, težini uspona i vremenskim uvjetima, u planine apsolutno nikada ne odlaze bez tzv. „zlatne rezerve“.
Ona uključuje dodatnu hranu i vodu, set prve pomoći te planinarsko pomoćno uže, odnosno zamku.
Ono što bi svi ljudi prije negoli krenu u planine trebali znati jest to da im je potrebna opća planinarska škola kako bi stekli minimum znanja potrebnih za sigurno kretanje planinama.
Ako ne to, barem se pridružiti nekom od planinarskih društava/klubova gdje će prve korake u planinama proći uz asistenciju planinarskih vodiča i ostalih iskusnih planinara.
Alen nam je i naveo ključne stvari koje bi svaki planinar ili planinarka trebala znati:
- procijeniti vlastite sposobnosti – odabrati stazu i vrh koji odgovaraju fizičkoj spremi i iskustvu – precjenjivanje vlastitih mogućnosti najčešći je uzrok problema u planinama
- provjeriti vremensku prognozu – vrijeme u planinama brzo se mijenja – uvijek provjeriti prognozu za cijeli dan i biti spreman odgoditi ili prekinuti izlet ako se uvjeti pogoršaju
- koristiti odgovarajuću planinarsku opremu – kvalitetna obuća, slojevita odjeća, zaštita od kiše i vjetra te „zlatna rezerva“ (dodatna hrana i voda, set prve pomoći, zamka ili pomoćno uže) apsolutna su osnova
- prikupiti informacije o stazi – znati koliko traje uspon, kakav je teren, gdje su markacije, ima li skloništa ili domova te kolika je tehnička zahtjevnost staze
- kretati se isključivo po planinarskim markacijama – označene staze smanjuju rizik od lutanja, a u slučaju nezgode olakšavaju pronalazak
- poštovati planinu i prirodu – ne ostavljati smeće, ne stvarati buku, ne uništavati vegetaciju i ne uznemiravati životinje – planina treba ostati jednako lijepa i za one koji dolaze poslije
- ne ići sam ako nije nužno – posebno se početnicima preporučuje planinarenje u društvu iskusnijih planinara ili sudjelovanje u vođenim turama
- javiti nekome kamo krećete – uvijek obavijestiti nekoga o planiranoj ruti i očekivanom vremenu povratka
- poznavati osnove prve pomoći i sigurnosti – znati reagirati u slučaju ozljede, dehidracije, gubitka orijentacije ili nagle promjene vremena
- uživati, a ne natjecati se – planinarenje nije utrka – cilj je uživanje u prirodi, a ne dokazivanje. Sigurnost i dobar osjećaj uvijek su na prvom mjestu.
