Jasna Hajdinjak nam je ispričala kako je ceker uopće stigao k nama, a onda i kako je postao jedan od najprepoznatljivijeg simbola Međimurja
Jasna Hajdinjak, predsjednica KUU Seljačke Sloge Nedelišće govori nam da su cekeri stigli u Međimurje, odnosno na naše područje, početkom 20. stoljeća.
“Hermina Tkalčec, baka našeg folkloraša Marijana Topolnjaka, radila je za mađarskog grofa kao kuharica. Kad se vraćala kući vlakom, vidjela je da su žene iz Mađarske plele nekakve torbe,” započinje priču Jasna.
Hermini se to jako svidjelo pa kad je došla kući, objasnila je mužu što je vidjela, a brata koji je stolar je zamolila da joj napravi početnu modlu.
Žene na vlaku su joj objasnile cijeli postupak, pa je tako baka nabrala luščije i polako počela raditi – ne shvaćajući da je taj trenutak postao kamen temeljac za međimursku povijest i tradiciju.
Hermina je taj zanat proširila na Hrašćan, a onda i na sva okolna mjesta. U tom širenju zanata, pripomogla je KUU Seljačka Sloga Nedelišće koja je preuzela podučavanje pletenja.
“U 60-im godinama prošlog stoljeća, cekeri su stekli toliko popularnost, da su u Nedelišću postojale čak dvije otkupne stanice!” govori nam Jasna i dodaje da su tadašnje domaćice znale zaslužiti drugu plaću u obitelji.
One koje su bile malo spretnije, mogle su napraviti i do tri cekera dnevno, a ako uzmete u obzir da danas jedan košta 30-ak eura, i tad je to sigurno puno značilo.
S vremenom je pletenje napustilo granice Međimurja pa su tako Međimurke držale radionice pletenja u Vrbovcu, Slavoniji pa čak i u Makedoniji te Bosni i Hercegovini.
Plastika utišala tradiciju
Taj zanat je bio na vrhuncu sve do kraja 80-ih godina, kada se u cijelu priču umiješala masovna proizvodnja plastičnih vrećica i ambalaža.
Tako je potražnja za cekerima pala, a samim time i proizvodnja. Nakon Domovinskog rata, na scenu stupa glavno pitanje u Slozi: kako vratiti zanimanje za taj zanat?
“Tada smo došli na genijalnu ideju – za fašnik smo napravili odore od komušina! Na početku su to radile članice Sloge Anka Srnec, Marija Kukulic i Štefica Serec,” priča nam Jasna.
Nakon što su napravile jednu odoru, ostali su bili oduševljeni pa su se vrijedne žene prebacile na izradu haljina, koja je išla u kombinaciji s isto tako pletenim šeširom.
Muški dio društva je dobio pleteni šešir, prsluk, kravatu i pojas pa su se mogli i koliko-toliko komotno kretati.
“Prvu godinu kad smo se pojavili s tim na čakovečkom fašniku, svi su ostali pozitivno iznenađeni – em zbog ručnog rada, em zbog ekološki osvještenog proizvoda,” prepričava nam Jasna i dodaje da su tad osvojili prvo mjesto i velikodušnu nagradu.
Letimo do 2008. godine, kad je tadašnja Međimurska turistička zajednica organizirala manifestaciju “Zeleni cvijet”, a cilj je bio osmisliti najkreativniji turistički proizvod, odnosno suvenir.
Oni su za svoje pletene unikate dobili jednu godinu Zlatni, a druge godine Srebrni cvijet.
Međimurci pokorili riječki karneval
U međuvremenu su redovito pohodili fašnike diljem Hrvatske, a velika im je želja bio riječki karneval, za koji je važilo pravilo da mora biti minimalno 50 sudionika u povorci.
Nije bio problem skupiti toliko broj ljudi, već je bio pravi izazov isplesti odore za toliko ljudi!
No, riječ “Sloga” u nazivu udruge ne stoji kao ukras, tako da su se svi dali na raspolaganje i uspjeli isplesti čak 60 kompleta odora.
Istrijani, koji žive za taj karneval i koji tjednima pomno razrađuju strategiju oko svoje maske, bili su oduševljeni s Međimurcima i njihovim komušinama.
“Sav taj trud nije bio uzaludan – tadašnja Turistička zajednica Nedelišća je pokrenula Festival cekera, koji se dan danas tradicionalno obilježava u vremenu prije Uskrsa,” priča nam Jasna.
Tu se okupe udruge čije članice još njeguju taj zanat, ali posebna ih toplina obuzme kada primijete da se i mlade ruke žele naučiti tradiciji.
Uskršnje je vrijeme idealno vrijeme za nabaviti cekere jer se u Međimurju hrana na blagoslov nosi u cekerima pa je onda to i svojevrsno natjecanje čiji je ceker posebniji.
Ako se vratimo u 60-e godine, tad je ceker služio – kao čvrsta “vrećica” za dućan u koju je stalo šest ili osam boca.
“Takvi cekeri su, uz pravilno skladištenje, mogli potrajati i do tri godine. Ako su ručke znale popucati, vješte bi žene napravile nove i zamijenile stare,” govori nam Jasna.
Od “vrećice” za dućan došli su do modnih dodataka – sad postoji stotine različitih modela, unutra se nerijetko stavlja platno, a svaku od njih krase unikatne ružice, boje, oblici…
Ovaj ekološka, dugotrajna torbica pronašla je put do današnje publike nakon toliko godina.
Važni “sastojci” za uspješan ceker
Jasno je da za ovako nešto morate imati izvježbane ruke, ali ono što je možda manje poznato jest to da za tako kvalitetnu komušinu morate imati i kvalitetan kukuruz!
“Kukuruz mora biti domaći, nikako hibrid, dakle “kucen” mora biti bijele boje. Razlika je u mekoći i podatnosti komušina, s čime se hibridi ne mogu pohvaliti,” objašnjava nam Jasna.
I u boji je moguće primijetiti razliku jer su komušine domaćeg kukuruza bijele boje, a komušine hibrida su tamnije, a i lakše pucaju.
Ono malo žena što je ostalo u tom zanatu, nastoje posijati barem jednu do dvije zemlje domaćeg kukuruza.
No, kako to već ide, ni to nije sve – taj se kukuruz mora pobrati ručno, inače bi se komušine nepovratno uništile.
Nakon toga slijedi biranje dobre, mekane komušine, sušenje, spremanje, a onda kad dođe vrijeme za korištenje ih treba narezati, po potrebi obojati, ponovno osušiti i tek onda možete početi plesti.
Kad vidite cijeli taj postupak koji iziskuje najviše vremena, a onda i volje i novaca, 30 eura i nije toliko veliki novac za vrijednost koju dobijete.
Ceker, odnosno “Umijeće izrade uporabnih predmeta od komušine na području Međimurja” upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao nematerijalno kulturno dobro 2022. godine.
Čuvanjem ovog zanata čuva se i dio međimurskog identiteta, onaj koji spaja rad, strpljenje i ponos na vlastite korijene.
Ceker tako ostaje mnogo više od torbe – postaje trajna veza između prošlosti i onih koji tu priču žele nastaviti.
