24. studeni je Dan hrvatskog kazališta; povodom obilježavanja ovog važnog dana, razgovarali smo s Kazališnom družinom “Štolcer” iz Čakovca
Hrvatski narodni preporod u 19. stoljeću bio je trenutak u kojem se kultura pretvorila u pokretača hrvatskog identiteta. Kazalište – dotad često tek zabava u prolazu – postaje “naše”, “ilirsko”, domorodno. Zagreb se uspinje u glavno kazališno središte, a 1840. godina bilježi profesionalizaciju hrvatskog kazališta.
Istodobno se stvaraju temelji koji će obilježiti rast kazališta: prva Hrvatska dramatska škola pod vodstvom Stjepana Miletića, pojavljivanje prvih domaćih dramatičara, scenografa, prevoditelja, kao i prvi kazališni zakon.
Raste i otpor prema njemačkim putujućim trupama koje su dominirale zagrebačkim daskama. To kulminira 24. studenoga 1860., kada glumac Vilim Lesić, prema uputi Dimitrija Demetera, prekida njemačku predstavu i objavljuje da će se ubuduće na pozornici glumiti isključivo na hrvatskom jeziku.
24. studeni kasnije je postao datum obilježavanja Dana hrvatskog kazališta, koji se od 1992. godine obilježava dodjelom Nagrada hrvatskog glumišta – priznanja koja nose cilj: čuvati, poticati i slaviti domaću dramsku, opernu i radijsku umjetnost.
“Oproštaj” na kazališnim daskama
Povodom Dana hrvatskog kazališta odlučili smo posjetiti jednu predstavu u Čakovcu, a zaintrigirala nas je Kazališna družina “Štolcer” i njihovo uprizorenje slavnog posljednjeg oproštaja između Ane Katarine Zrinski te njezinog supruga Petra Zrinskog te brata Frana Krsta Frankopana.
Dramsko su djelo izveli 20. studenog, pred publikom u prostorijama Matice hrvatske Čakovec, a povodom obilježavanja 400. obljetnice rođenja Ane Katarine Frankopan-Zrinski.
Kreativne iskre svijetle više od 15 godina
Kazališna družina “Štolcer” iz Čakovca osnovana je 2009. kao dio Pjevačkog zbora Josip Štolcer Slavenski, a prošle je godine proslavila svoj 15. rođendan. Članovi Zbora, Kristina Štebih i Dejan Buvač, pokrenuli su je gotovo spontano – iz kreativnih iskri koje su se pojavljivale na zborskim putovanjima, iz želje da se napravi nešto svoje.
Prva predstava “Pismo z Galicije” izvedena je 2010. godine i odmah je osvojila Međimurje te postala apsolutni pobjednik Festivala kazališnih amatera Međimurja. Uspjeh je ponovljen i na državnoj razini – na Hvaru osvajaju tri najvrjednije nagrade.
Od tada niz predstava raste iz godine u godinu: Requiem za žive, Idu Zrinski, Tarzan i svinja na posljednjoj večeri, O mačkama i ljudima na pasji način, Ne izlazi bez čarapa, Tko je kriv za ljubav, Bog te nema rad, Adam, Neka uđu klaunovi, Mala seoska priredba, Hajka, Tamo je Rim, ljubavi…
U 15 su godina ukupno odigrali 110 predstava, a od toga 18 premijernih naslova, svi iz pera autorice Kristine Štebih. Sve predstave, osim dvije, režirao je Dejan Buvač.
Sedam su puta nastupili na Državnom festivalu kazališnih amatera festivalima i jednom na Festivalu hrvatske pučke drame.
U 15 godina skupili su 68 nagrada za svoj rad i 42 nominacije, a najviše priznanja stiže za glumačka ostvarenja – čak 25 nagrada. Deset nagrada osvojili su za predstave u cjelini, jedanaest za najbolji tekst, a dvanaest za najbolju režiju.
Kazališna družina “Štolcer” od početaka svojeg postojanja živi za kazališne daske, publiku i izvrsnost.
Povijesne teme i prst sudbine
Nakon izvedbe vrlo emotivnog i potresnog dramskog djela tog četvrtka, susreli smo Kristinu Štebih, glavnu autoricu predstava u Kazališnoj družini “Štolcer.
Primijetili smo kako je jezik predstave prilagođen vremenu Zrinskih, odnosno čuli smo onu iz književnih djela Zrinskih i Frankopana poznatu mješavinu ča-kaj-što.
“Ideje većinom crpim iz povijesti, pogotovo lokalne. Puno istražujem i tako sam došla do osobnih pisama Zrinskih i pokušala rekonstruirati njihov jezik. To je bila neka ikavica, arhaična, ali razumljiva nama danas. Nije potpuno vjerna ondašnjem govoru, ali nosi duh vremena”, objasnila je autorica.
Povijest ju je, priznaje, našla sama – nakon što je predstava s povijesnim motivom “Pismo z Galicije” postala hit, drugi su je počeli pozivati da piše slične tekstove. “Vjerojatno me prst sudbine okrenuo tim temama”, govori kroz smijeh.
Od kreativnih trenutaka do predstave pred publikom
No odakle poriv da se osnuje kazališna družina? Je li to bila želja kreativnog duha i potreba da se izrazi?
“Bilo nas je petero. Putovali smo sa Zborom i uvijek je na tim putovanjima bilo kreativnih trenutaka. Ja sam tada radila kao novinarka i pratila kazališne amatere, a Dejan Buvač je već imao iskustva u kazalištu. Rekli smo – zašto mi ne bismo nešto svoje pokrenuli? I evo, 15 godina kasnije, još uvijek smo tu”, objasnila je Štebih.
No koje teme najviše voli obrađivati i prikazivati na pozornici?
“Svaka predstava ima svoje lice, svoj ritam i svoju publiku. Nemam najdražu temu ili predstavu – to je kao da me pitate koje dijete mi je najdraže. Malo više volim one predstave koje nose uspomene na ljude i ozračje pozornice kada su se izvodile”, tvrdi Štebih.
Režiju gotovo svih predstava potpisuje Dejan Buvač. Priprema ide od njih dvoje, ali vrata su otvorena svima: “Naravno da slušamo sugestije članova. To je živi proces.”
A kako ih publika doživljava?
“Imamo svoju publiku već 15 godina. A što se tiče kritika, one su uvijek dobrodošle – festivali nam svake godine donesu niz komentara i uvijek nešto unaprijedimo.”
Trenutno je jedini izazov s kojim se suočavaju nedostatak mlađih članova. Postoji jedna generacijska “praznina”, za koju se u Družini nadaju da će je uskoro popuniti.
“Naša ekipa je starija, a teme ozbiljnije. Nekada smo imali zaista mnogo mladih u družini, ali došlo je jedno vrijeme stagnacije. No surađujemo s Dječjim gradskim kazalištem i tamo stvarno moramo pohvaliti djecu – disciplinirani su i imaju veliku publiku.”
Družina koja je stvorena kada se pet ljudi usudilo reći “hajdemo probati”, danas nosi 15 godina stvaralačkog kontinuiteta, puni dvorane, skuplja nagrade i ostaje vjerna lokalnoj povijesti koja im stalno otvara nova vrata. Divno ih je gledati na pozornici, a još više kad predstavljaju naše Međimurje na nacionalnim festivalima.
