“Prve batine dobili smo već pri silasku iz autobusa u špaliru. Tukli su nas i civili i vojni rezervisti i četnici, svime čime su stigli, a slijedila su svakodnevna batinanja i ispitivanja - fizička i psihička tortura”
Hrvatska danas, 18. studenog obilježava Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. U proteklih više od dva desetljeća list Međimurje prenio je priče većine branitelja hrvatskoga Grada Heroja s našega područja.
Mnogi su otvorili dušu novinarima tjednika te se prisjetili najtežih trenutaka svojih života. Čest gost njihovih stranica bio je i 57-godišnji Siniša Antolašić iz Vratišinca, no radilo se o temama koje nisu bile vezane uz kalvariju koju je prošao kao vukovarski branitelj. Prvi put Antolašić za list Međimurje progovara i o paklu Vukovara 1991. godine.
Granata je bila nježan uvod u strahotu
Kao policajac bio je pripadnik zasebne postrojbe Policijske uprave Varaždin te je na ratište upućen u prvoj polovici rujna, u posljednjoj grupi, onoj koja je dočekala pad grada i prošla najgore. Sve do pada sa suborcima je neumorno branio položaje u Borovom Naselju – Lipovački put, Trpinjsku cestu, Hercegovačku ulicu…
“Već prvoga dana 100 metara od kuće u kojoj smo u početku boravili pala je granata, kao nježan uvod u ono kaj nas čeka. Uslijedila su svakodnevna granatiranja i bombardiranja.
Neprijatelj je bio ne samo u naoružanju, već i brojčano mnogo nadmoćniji pa smo s vremenom nažalost popuštali”, sumira Antolašić.
Dva dana nakon pada Vukovara, 20. studenoga, njegova se postrojba predala u zgradi Borovo-Commercea u čijem se podrumu nalazilo 1.000 civila od kojih je ubijen 51.
Za branitelje je uslijedio novi krug pakla! Potrpani su u autobuse i krenuli su na put u Srbiju.
“Ispred autobusa vozio se bager i to nas je prestravilo. Mislili smo da će nas strijeljati i negdje zatrpati”, prisjeća se prizora koji nikada neće zaboraviti. Antolašić je sa suborcima završio u zloglasnom sabirnom logoru Stajićevo pokraj Zrenjanina. Doslovno u staji, piše tjednik.
“Sprem’te se, sprem’te četnici!”
“Prve batine dobili smo već pri silasku iz autobusa u špaliru. Tukli su nas i civili i vojni rezervisti i četnici, svime čime su stigli, a slijedila su svakodnevna batinanja i ispitivanja – fizička i psihička tortura. Svako jutro morali smo pjevati jugoslavensku himnu te posebno naglašavati stih ‘Proklet bio izdajica svoje domovine!’ jer su nas naravno smatrali izdajicama.
Na papiru su nam dali i tekst pjesme ‘Sprem’te se, sprem’te četnici’. Tko ga ne bi naučio, dobio bi novu porciju batina. Morali smo ispunjavati i bizarnu anketu s pitanjima poput ‘Voliš Ii JNA?’
Neki su bili kreativni kod batinanja pa sam, na primjer, dok me stražar tukao, usput morao raditi čučnjeve. Najgori je bio stražar kojega su zvali Mađar. Zanimljivo, dosta godina kasnije netko ga je prepoznao upravo na graničnom prijelazu u Murskom Središću pri ulasku u Hrvatsku. Uhićen je i mislim da je i danas u zatvoru.
Nadalje, glave bi nam stavljali pod pipu s hladnom vodom, a u staji je stalno bio propuh.
Ledeni vjetar i danas osjećam u kostima od kojih su neke bile slomljene i krivo su mi zarasle. Dnevni obrok u početku nam je bila šnita kruha i šnita salame, a za cijeli dan dobivali bismo samo šalicu vode”, govori Antolašić.
Nakon nešto više od tri tjedna oslobođen je za vrijeme jedne razmjene zarobljenika…
Unatoč svemu što je prošao, svakome tko upozna Sinišu odmah postaje jasno da je osoba iznimno vedre naravi. I danas živi aktivno.
Član je nekoliko braniteljskih udruga, voditelj objekta međimurske HVIDR-e na jezeru Zrinskih kod Kuršanca, vrsni kulinarski majstor te, s ponosom ističemo, dobar prijatelj redakcije lista Međimurje i portala eMeđimurje.
Više vijesti iz Međimurja pročitajte u novom broju lista Međimurje, 3682, od 17. studenog 2025.
