Mihael Štebih, streličar i kipar, ugostio nas je na jednom streličarskom treningu u Metalskoj jezgri
Rijetko koji streličarski klub se može pohvaliti prostorom za trening kakav ima čakovečki SK Katarina Zrinski.
Naime, u svijetlom i toplom prostoru Metalske jezgre, okruženi umjetničkim djelima Mihaela Štebiha, čakovečki streličari marljivo vježbaju.
Dah po dah, strijela po strijela, sve dok ne dođu do stanja effortlessa, odnosno stanja u kojem su u potpunosti u kontroli nad tijelom i lukom.
Do tog stanja opuštenosti, bez ikakve napetosti ipak treba proći tisuće i tisuće pravilno ispaljenih strijela.
Streličar s 42-godišnjim iskustvom, a ujedno i trener ovog kluba, Mihael Štebih, počeo se zanimati za streličarstvo posve neplanirano.
Naime, njegov je prijatelj nabavio luk pa mu se tako streličarstvo malo po malo uvuklo pod kožu.
„Nakon toga sam upoznao varaždinske streličare, koji su me prihvatili kao svoga. Bili su izuzetnog znanja, spremni sve prenijeti dalje. Mnogi od tih odnosa traju i danas”, prisjeća se Štebih.
Iako je počeo s golim lukom, cijeli život smatra se olimpijcem. Prisjeća se vremena kada se gađalo i na 90 metara, dok se danas olimpijske udaljenosti kreću od 70 metara naniže.
Goli luk ili barebow, znači da na luku nema nikakvih nišana, stabilizatora i ostalih pomagala, već je sterličar taj koji u potpunosti vlada lukom.
Olimpijski ili zakrivljeni luk na sebi ima bočne i prednje stabilizatore, nišan, drugačiju poziciju “sidrenja”, ali zato oni pucaju na veće udaljenosti i manje mete, odnosno lica (krugovi s bojama).
Postoji još i složeni luk ili compound, a njegova je snaga i preciznost poput snajpera.
Štebih je u Hrvatskoj stekao tri trenerska certifikata, a imao je priliku učiti i od svjetski poznatih stručnjaka.
Edukacije koje prolaze treneri zahtijevaju mnogo znanja, preciznosti i vremena, ali upravo to daje kvalitetu koja čini razliku.
Razliku je učinio i u Metalskoj jezgri – oko svojih streličara postavio je kipove Zrinskih od patiniranog gipsa.
“Oni su naši čuvari”, govori nam Štebih. “Ne bih ih postavio ovdje da ne vjerujem u svoje streličare i njihovu preciznost.”
Zanimljivo je da je Štebih za jedno natjecanje koje je on organizirao, napravio i unikatne staklene medalje!
Na pitanje što ga je trajno zadržalo u ovom jedinstvenom sportu, kratko odgovara: „Neopisivo je.“
Vjeruje da povezanost čovjeka s lukom i strijelom ima duboke korijene. Tijekom tisuća godina ljudi su koristili luk za lov i borbu, a taj unutarnji osjećaj pripadnosti tradiciji, kaže, i danas je snažan.
Iako je klub tijekom godina prolazio različite faze, posljednje razdoblje donijelo je novi zamah, nove članove i ponovno buđenje strasti prema ovom preciznom sportu.
Govori nam Štebih da klub posljednjih mjeseci okuplja sve više članova, a među njima se ističe i talentirana Anela koja je u klub došla s medaljom osvojenom u nordijskom hodanju.
Iako je tek na početku, trener Štebih za nju vjeruje da će biti izuzetna streličarka.
Štebih je isprobao sve discipline — od dvoranskih natjecanja do 3D streličarstva u prirodi — no i dalje mu je najdraže olimpijsko gađanje na velikim udaljenostima.
„Pogoditi žuto polje na 90 metara, veliko kao dva dlana, znači da sve mora biti savršeno: tehnika disanja, oprema, fokus“, objašnjava Štebih.
Zaista, i najmanje odstupanje od par milimetara od pravilne tehnike, na takvu udaljenost može značiti i promašenu metu.
Iako nova ekipa još nije spremna za redovita natjecanja, klub planira nastupe na nekoliko dvoranskih turnira, čisto da streličari osjete energiju turnira.
Nije isto pucati s licem ili na čistu metu, kao što nije isto pucati na treningu i na natjecanju.
Na treningu su koliko toliko kontrolirani uvjeti, ali na natjecanju postoje deseci streličara, od kojih svaki ima svoj ritam pucanja.
Netko je brži, netko sporiji, a tu je još i odbrojavanje vremena koje dodatno može poljuljati ritam i stvoriti tremu.
Zato je u streličarstvu tehnika važna jednako kao i glava – za dobar pogodak streličar mora biti u potpunosti smiren te mora imati pravilan ritam disanja.
Moramo naglasiti da je velika razlika između sportskog streličarstva i onoga što rade Legolas i Merida.
I dok ovo potonje nije skroz nemoguće, važno je reći da je, primjerice, s raspuštenom kosom vrlo opasno pucati, kao i da otpuštanje dvije strijele odjednom može poći itekako po krivu.
Ipak, ako netko želi osjetiti djelić te avanture, Štebih sve zainteresirane poziva na trening, bez obzira na godine!
