Zvonko Horvatić, tijekom jučerašnjeg paljenja lampiona, prisjetio se mučnih dana u ratu i logoru.
Zvonko Horvatić, nakon 34 godine, podijelio je bolna sjećanja na dane koji su za mnoge značili smrt.
Sveukupno 58 djelatnika Policijske stanice Čakovec, a u sklopu Policijske uprave Varaždin bilo je upućeno u Policijsku upravu Vukovar, na obavljanje svakodnevnih policijskih poslova kontrole, regulacije prometa, održavanje javnog reda i mira.
U ranim jutarnjim satima, 11. rujna 1991., krenuli su naoružani posebnim policijskim naoružanjem – pištoljima, poluautomatskim i automatskim puškama te nekoliko pušaka mitraljeza.
U Vukovar su ušli preko Bogdanovaca kroz polje kukuruza jer su svi prirodni putovi bili nesigurni te kontrolirani od neprijateljski snaga.
Dolaskom u Vukovar, jedna veća grupa bila raspoređena u obranu prve crte Borovog naselja. Manja grupa, zajedno sa Zvonkom, našla se u Vukovaru na sajmištu.
“Kad je počeo opći napad na Vukovar, 14. rujna, u roku od 24 sata palo je preko 14 000 raznih projektila, tenkova, teškog topništva, aviona. To znači da je svakih šest sekundi bila jedna detonacija”, prisjeća se Zvonko.
Međimurski branitelji i pripadnici ostalih braniteljskih udruga su se hrabro, snalažljivo i moralno odupirali višestruko jačem neprijatelju. Nažalost, u tim iscrpljujućim i neravnopravnim borbama njihova je jedinica pretrpjela velike gubitke.
“11 ih poginulo, od toga pet u borbama, a šest mučki ubijeno. 36 ih je lakše ili teže ranjeno. 26 je završilo u srpskim koncentracijskim logorima – Dalju, Stajićevu i u Sremskoj Mitrovici. 15 je otišlo u proboj”, govori nam Zvonko.
“Nije se pitalo u tim trenucima tko si, odakle si, već se borilo jedan za drugoga. Borili smo se za svaki dom, za svaku ulicu, za grad, za domovinu”, nastavlja Zvonko.
U padu Vukovara, većina je završila u logoru Stajićevo. Zvonko je završio u logoru u Dalju, do kojeg je 2,5 kilometara nosio ranjenog Miroslava Radmanića.
U Dalju ih je preživjelo 37, a nakon toga su poslani u logor u Stajićevo. Stavili su 2000 branitelja u dvije štale.
“Bili smo u dvije štale, s razbijenim prozorima i crijepovima, ležali na betonu s jednom dekom, a temperatura je išla i do minus 23 stupnjeva. Hrana je bila dva puta na dan.
Deci čaja, šnita kruha, mesi narezak na šest osoba, polenta bez masti i soli ili mali kolutić salame. Permanentno smo bili zlostavljani, maltretirani i batinjani, svaki dan”, prisjeća se Zvonko.
Veća grupa razmijenjena je 10.12., a troje je otišlo za Srijemsku Mitrovicu, među kojima je bio i Zvonko.
“U Srijemskoj Mitrovici smo bili nas 101 na 85 kvadrata, u dobi od 20 do 60 godina. Svakih 15 dana, išli smo van u šetnju 5 minuta. Već vam je sve poznato – glavu dole, ruke na leđa. 52 dana se nisam tuširao”, prisjeća se Zvonko.
Nakon 185 dana logora u Lipovcu, bili su razmijenjeni Antun Novak, Ivica Vugrinec i Zvonko.
“Bitka za Vukovar bila je jedna od najkrvavijih bitki u Domovinskom ratu. Vrijeme Domovinskog rata je svetinja i najponosniji dio hrvatske povijesti.
Danas ovdje pričamo o istini, o domoljublju i čovjekoljublju. Jer smo upravo mi, branitelji, pokazali kako se stvarala naša država i kako se branio naš narod.
Te 1991. godine hrvatski branitelji su bili jedini svjetionik narodu. Hrvatski branitelji su bili ponos i prvi su se suprostavili agresoru, što je međunarodnim institucijama bilo smjernica da prizna samostalno neovisno domovinu Hrvatsku.
Sloboda nam nije darovana. Ona je plaćena krvlju i mladim hrvatskim životima”, zaključio je Zvonko.
